Sveučilišna kapelanija

Vjera je odgovor na Božju inicijativu, na njegov izljev ljubavi. Surađujući s Isusom imamo priliku izustiti riječi zbog kojih nam biva omogućen hod (“zbog te riječi idi”) – u slobodi (“izišao je iz tvoje kćeri zloduh”).

Naše je srce (a srcem biblijski čovjek misli!) sposobno ono loše što u njega uđe prepoznati i odbaciti. Stoga se – upravo srčano! – imamo vježbati i u onome što iz njega ima izaći: da mislimo pravo, dobro, plemenito!

Umjesto da se odmah idemo braniti (a tko nas to napada?) ili opravdavati (zašto i pred kime?), naš odnos naspram religijskih pravila ima biti traženje dobra brata čovjeka. Njemu treba dati kruha da jede.

Fizička blizina, još više – dodir – ono je što može pomoći vjeri što ju u sebi nosimo da se izrazi na van. A opet, isto se može prometnuti u nešto što nema toliko veze s vjerom, koliko s opijenošću i bunilom.

Loviti ribe znači voditi ih iz života (voda) u smrt (kopno). Loviti ljude znači upravo suprotno: vaditi ih iz vode što im guši život i prebacivati ih na kopno, kamo imaju u slobodi hoditi.

Neprestano djelovanje (sumanuti aktivizam) teško da je po Božjoj volji. Potrebno je djelovati, ali i otpočinuti. Povući se. Otići u osamu. A onda, ponovno, kad zatreba, izložiti se.