Sveučilišna kapelanija

Današnji evanđeoski odlomak lijepa je prilika za vježbu kontemplacije: uživljavanja u evanđeosku scenu tako te sâm postajem sudionikom događanja. Koju ulogu igram? Gdje me Isus smjestio? Kamo me pozvao?

Isusa molimo da nam usliši molitve. I to po sebi nije pogrešno. Pa ipak, koji puta trebat će osjetiti njegovo bȉlo i usmjerenje njegovih koraka. I ostati jednostavno koji časak s njim i njegovim učenicima.

Isus kao da se inati: iako zna da će biti belaja ako bude liječio u subotu, on ne odustaje. Umjesto da taj čin odgodi makar za drugi dan, on naprotiv, čovjeka usahle ruke stavlja baš u sredinu.

Iako nipošto Isus nije osoba koja ne mari za Božje odredbe, njemu je na srcu uvijek dobro čovjeka: pa čak i onda kada to znači da će se prekršiti koja od odredbi Zakona.

Svatovi su vrijeme radosti i veselja. Dobro se jede i pije. Ali ne ide se non-stop u svatove. Postoje i drugačija, suprotna vremena: vremena refleksije i povučenosti. Vremena posta. I jedna i druga stastavni su dijelovi autentičnog ljudskog života.

Da sada Isus bane i pozove me na objed, kako bih si taj ručak/večeru zamislio? Koga bi još Isus pozvao? Bi li se tu našli samo vjernici ili bi bilo i drugih ljudi? Kakva bi bila atmosfera?