Sveučilišna kapelanija

Tek kad svoje sposobnosti usmjerimo ne vlastitom povećanju moći, vlasti i statusa, nego ih u radosnoj slobodi stavimo na službu bližnjih, pravo se klanjamo Bogu i pravo mu služimo. A služiti Bogu znači služiti čovjeku. Služiti drugima.

Promatram lica ljudi prikazanih na slici, njihovu odjeću, razmišljam o tome kakvi su to ljudi, na kakvim položajima, što je u njihovim glavama, srcima, što im je bitno, što žele postići i što su za to spremni napraviti. A u svakom slučaju potaknut slikom pitam se: što to Isusu treba da sjeda za stol s tim i takvim ljudima?

U postu nisam pozvan viriti u tuđe tanjure i prigovarati nekome tko je možda odlučio drugačije (a pri tome sliniti i davati do znanja kako sam toj osobi zavidan)! Post naime sa sobom priziva slike odricanja, čišćenja, ustezanja čak; ali i povučenosti, tišine i samozatajnosti.

Više nego ikad imam naučiti kako ovaj svijet nije tu da ga osvajam i osvojim, nego da u njemu upoznam mnoge ljude koji su mi braća i sestre s kojima se vježbam živjeti u miru, solidarnosti. Ljubavi čak. 

Postoje različiti dobri argumenti zašto je dobro po čovjeka činiti djela milosrđa, zašto je praksa posta zdrava, te koje su sve blagodati molitve. Pa ipak, naš korizmeni hod nema biti oslonjen na takove stvarnosti. Tek u slobodi dano povjerenje Ocu koji vidi, zna i pažljivo krijepi naše korake čini korizmu hodom u vjeri.

Ostaviti znači i riskirati, ne moći se više na to što se ostavilo osloniti. Da, tu je i nova vrst slobode, ali i nesigurnost; pokretnost, ali i krhkost, izloženost. Svojevrsno dakle skakanje po lopočima.