Select Page

Cor Cordi
Srce srcu

PROMIŠLJANJA JEDNE “SENIORKE“

02.04.20.

Dr. sc. Alemka Markotić, baš kao i nekoć dr. Alica Bauman, hrabro i samopouzdano stoji pred javnošću i govori odlučno, jasno i glasno, razumljivo. Uz doktoricu Markotić tu su i svi drugi članovi Stožera. Svojim su potezima i ponašanjem obvezali sve da promišljamo, djelujemo, vjerujemo im i da se nadamo da ćemo prevladati ovo Zlo, koje je došlo nenajavljeno, silovito, nepoznato.

Hrvatsko katoličko sveučilište ponudilo nam je mogućnost da svoja promišljanja u ovim pandemijskim uvjetima podijelimo s kolegama i našim studentima.

Mi, koji iza sebe imamo lijepi broj godina, prikupili smo “dodanu vrijednost“, a to je – iskustvo. Upravo nam proživljeno i doživljeno priziva niz sličnih situacija iz prošlosti.

Ovih dana kada u gradovima odjekuje „zvuk“ tišine, kada su tramvaji (polu)prazni, kada su ulice prazne,  „čuje“ se  muk. Ista takva tišina vratila me je u ožujak i travanj one davne 1972. godine kada sam bila brucoš! Strah od zaraze velikim boginjama  širio se nezadrživo. Još i sad osjećam snažnu tjeskobu pred nepoznatim, a opasnim. Cijepljenja, karantene, istinski i opravdani strah jer to je, koliko mi se čini, bila zadnja pojava epidemije ove strašne bolesti u Europi.

Odabrala sam samoizolaciju, pripremila svoj prvi ispit na studiju i uspješno sam ga u predroku položila. Eto, zlo za neke meni je donijelo nešto dobro.

Još više mi odzvanja zakašnjela tišina koju je izazvala katastrofa Černobila 1986. godine. Opet u travnju. Danas kada pratimo svakodnevne konferencije kompetentnih stručnjaka koji nas obavještavaju, usmjeravaju, poučavaju, umiruju sjećam se jedne hrabre žene – dr. sc. Alice Bauman – koja je imala snage te je, unatoč strogim pravilima i riziku snošenja posljedica, stala pred javnost i objavila ono što se prešućivalo i zataškavalo, jer nije bilo politički podobno. Vodilo ju je opće dobro i vjerovanje u svoju struku. No, kada je informacija o Černobilu dospjela u javnost već je bila napravljena šteta. Pitam se koliko je tragova zračenja ostalo „zapisano“ tada u našim stanicama. Ne vraća li nam se ondašnje nepravodobno saznanje o katastrofi  tijekom kasnijih desetljeća u raznim pojavnostima malignih bolesti? Nije moguće zaboraviti ta zbivanja jer su tada, u travnju i početkom svibnja, bili divni proljetni dani, sunčani, rascvjetani, kao i danas. Bili su praznici 1. svibnja kada se tradicionalno odlazilo u prirodu. I mi, s malom djecom, bili smo vani jer nismo bili obaviješteni, ali niti svjesni opasnosti dok se nije javila dr. sc. Alica Bauman. Pamtim je s poštovanjem jer je imala snage kada su drugi još oklijevali.

Eto, ti dani nama su i danas snažno  u sjećanju, a najnovija su ih događanja samo razbudila….

Treba se sjećati da se vidi iskorak koji je napravljen …. I tada su mediji bili „nezavisni“, ali istina je teško dolazila do javnosti jer je bila „nepodobna“.

Ponosna sam kada danas gledam i slušam od prvog dana informacije koje nam šalju stručni pouzdani ljudi. Dr. sc. Alemka Markotić, baš kao i nekoć dr. Alica Bauman, hrabro i samopouzdano stoji pred javnošću i govori odlučno, jasno i glasno, razumljivo. Uz doktoricu Markotić tu su i svi drugi članovi Stožera. Naprosto nas njihova ozbiljna, ali nimalo panična lica i riječi „prisiljavaju“ da budemo drukčiji. Svojim su potezima i ponašanjem obvezali sve da promišljamo, djelujemo, vjerujemo im i da se nadamo da ćemo prevladati ovo Zlo, koje je došlo nenajavljeno, silovito, nepoznato. Moramo se ujediniti u strpljenju, znanju, VJERI i MUDROSTI.

Potaknula me na pisanje ovog eseja i stalno prisutna i nametnuta politička korektnost u „brizi“ za Drugoga. Sada se vidi koliko je Drugih tu oko nas. Drugi su naša obitelj, naši prijatelji, kolege, susjedi … Drugi su i milenijci i Z i Y-generacija, ali i boomeri. Boomeri su naši/vaši roditelji, učitelji, bake, djedovi ….. Kamo je krenuo čovjek …. ? Pojavljuju se na mrežama razni „mudraci“ koji koronu drže gotovo zasluženom kaznom boomerima – koje najviše pogađa ova pošast – jer da su konzervativni i da sprječavaju napredak.

Nemam namjeru docirati nego samo podsjetiti da će svaka generacija biti jednom “konzervativna“ i „nepotrebna“. Ova generacija mora znati da su znanja sakupili i oni koje sada okrivljuju da se nisu dovoljno brinuli za Planet. Mora se znati da su oni napravili puno Dobroga. Ponajviše, to je ono čega mnogi nisu svjesni, iako sami u tome uživaju i smatraju samo po sebi “razumljivim“. Nije u redu uzimati mač pravde u ruke, jer znamo tko je Svevišnji Sudac. On jedini zna sve, a mi smo samo djelić „Nečega“. Zato, budimo ponizni!

P.S. Ovaj tekst završen je i najavljen 20. ožujka. Nakon toga dogodio se veliki potres u Zagrebu. Još jedan podsjetnik na ZLO. No, kada se, koliko-toliko, vratimo u post-potresnu normalu, kada budemo u mogućnosti bar minimalno funkcionirati bez tereta opasnosti nad glavom, bit još tema za razmišljanje.

Prof dr. sc. Mirjana Matijević Sokol

 

Autor:
Prof. dr. sc. Mirjana Matijević Sokol

Fakultet hrvatskih studija i vanjska suradnica na Odjelu za povijest HKS-a

Biografija autora

Prof. dr. sc. Mirjana Matijević Sokol profesorica je na Fakultetu hrvatskih studija i vanjska suradnica na Odjelu za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Tijekom duge i plodne znanstvene i akademske karijere osobito se zanimala za život i djelatnost Tome Arhiđakona i salonitansku povijest te srednjovjekovnu diplomatičku i epigrafičku baštinu i općenito srednjovjekovni latinitet i rad na prevođenju najvažnijih povijesnih vrela. Prošlogodišnja je dobitnica nagrade za životno djelo “Ivan Lučić“ na festivalu povijesti Kliofest.