Select Page

Cor Cordi
Srce srcu

Okruženi ljubavlju

16.04.20.

“Treba dati nešto od sebe“. Tako mi se usjekla ta rečenica. Treba pridonijeti.
Čini mi se kako ovih dana, usred ove teške i krizne situacije, svjedočimo upravo tomu.

 

Počet ću ovaj osvrt jednom pričom.

Mudrost često dolazi iz najneočekivanijih izvora i situacija.

Tako jedan dan, prije ove krize, sjedim usred dana s jednim gospodinom, tatom moje najbolje prijateljice, umirovljenikom koji je cijeli život marljivo radio i gradio svoj obrt. Došao je k nama popraviti ogradu našeg dvorišta.

Pitam ga u predahu od posla li za čašu vode, kavu ili nešto? A on će meni: “Jelena, ajmo mi pivicu!”

I mislim si: “Oho, pa inače baš ne pijem pivicu usred dana, ali zašto ne?” Nije loše povremeno izaći iz vlastitih okvira, makar iz poštovanja.

Tako smo sjedili na suncu, pili pivicu i razgovarali. Vrijeme je stalo… zrak je bio svjež i čist, bili smo baš slobodni, u miru.

“Nije loše malo stati“, pomislila sam…

Kad odjednom, gospon Drago će meni: “Znaš Jelena, treba dati nešto od sebe u ovom životu. Što vrijede sve diplome i pamet ako nisi ništa dao? I onda nema veze što čovjek radi, čime se bavi, ako je to u službi ljudi, našoj životnoj sredini, razumiješ? Pazi na to…!” – vjerujem da ga je na to malo i potaknulo moje zapetljano i nespretno objašnjavanje teme znanstvenog rada koji pišem.

Treba dati nešto od sebe. Tako mi se usjekla ta rečenica. Treba pridonijeti. Čini mi se kako ovih dana, usred ove teške i krizne situacije, svjedočimo upravo tomu. Svi žele na neki način, kako već mogu i znaju, dati nešto od sebe.

Upravo je to ono što mi daje nadu i smisao u svemu ovome: ljudskost i ljubav koji su na svakome koraku.

To je ono što, kako mi se čini, ova kriza izvlači iz nas, kao da odjednom sve vrijednosti izlaze na vidjelo i žive u praksi. To je ona tzv. praktična ljubav: izjava ljubavi uz iznošenje smeća ili odlazak u dućan …

Dugo nije bio prisutan takav osjećaj solidarnosti, zajedništva i ponosa.

Povjerenja. Ljubavi.

Ne mogu dovoljno nahvaliti našu predivnu učiteljicu Jelenu iz osnovne škole koja je osobno nazvala svaku obitelj iz našeg razreda kako bi provjerila kako su djeca, kako se osjećaju i nose s ovom situacijom. To je ljubav koja nadilazi opis radnog mjesta i nema cijene. To su naši heroji!

Nadalje, ne sjećam se kada sam zadnji put s toliko ljubavi razmišljala o svom gradu, o ulicama, o svom placu i o svim mjestima kojima sam se donedavno slobodno kretala, ne razmišljajući o tome. O svim sitnicama koje čine život, o tetama na placu, o poznatim ljudima, iznenadnim kavama, utabanim stazama neke svakodnevice koja nas čini građanima nekog grada. Opet ljubav… sve ono što nam sada nedostaje – kako je prekrasno napisao vlč. Odilon – jesu one najjednostavnije stvari koje često podrazumijevamo, a koje zapravo nemaju cijene: zagrljaj, stisak ruke, susret … Ali vratit ćemo se tome, samo bolji!

Nedavno sam držala online edukaciju za svoje dugogodišnje klijente.

Kako sam i sama mala poduzetnica i trenutno mi je posao ozbiljno ugrožen, nemam primanja, pa su me pitali brinem li se zbog toga, bojim li se budućnosti!?

Puno sam razmišljala o tome.

I moj odgovor je bio slijedeći: dok sam razmišljala o tome da mi propadne posao koji sam s toliko ljubavi i posvećenosti gradila i osmišljavala, najveću sam tugu osjetila pri pomisli da ne bih mogla raditi to što radim. Razmišljala sam o svojim polaznicima, klijentima, o svojim predivnim studentima.

To mi je izazvalo tugu. A opet, to nijedna kriza ne može odnijeti, tu temeljnu ljubav i strast prema svome – ne poslu, već pozivu! Tako da imam vjere, vjerujem da će se stvari stabilizirati, ili će naći neki novi oblik i formu. A za svoju obitelj, čovjek će napraviti sve kako bi osigurao egzistenciju, tako da opet – nema brige.

Vjerujem u znanje i zajedništvo, vjerujem da će znanstvenici naći rješenje.

No, vjerujem da se sada otvara prozor mogućnosti – za bolje sutra, za nas pročišćene od nepotrebnih misli, želja, briga.

Toliko toga otprije ove krize se sada čini navažnim, zar ne? (Kad se samo sjetim svojih starih korizmenih odluka, hm… odreći ću se čokolade…😊

Tu je mogućnost za kreativnost, za nove načine kako pridonijeti.

Možda riječima koje – čini mi se u ovom trenutku – imaju veliku važnost i snagu ujediniti, utješit, adekvatno informirati. Riječi nas sada mogu inspirirati i dati nam snagu za nadilaženje ovog trenutka.

Riječi, nakon govorenja, prodiru u tišinu… (T. S. Eliot, Četiri kvarteta).

Javni nastupi poprimaju svrhovitost aristotelovskog karaktera, i zato je sada važno koje sadržaje slušamo i gledamo.

Isto tako, društvene vrijednosti i ono što je važno u društvu, sada je također vidljivo. Vjerujem u nove strategije, ulaganje u znanje, znanost, obrazovanje, zdravstvo.

Svima od srca želim Sretan i blagoslovljene ove Uskrsne blagdane, u blizini naših najbližih, uz puno strpljenja, davanja i ljubavi! Ostanimo doma i pridonesimo na taj način našim herojima zdravstvenim djelatnicima koji si to ovih dana možda i neće moći priuštiti!

Od srca, srcu!

 

Autor:
Jelena Makovičić, doc. mag. art.

Vanjska suradnica na Odjelu za komunikologiju

Biografija autora

Jelena Makovičić, doc. mag. art., vanjska je suradnica na Odjelu za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Jelena je glumica, savjetnica, nastavnica i trenerica za javni nastup, govorništvo i komunikaciju te konzultantica scenskog pokreta, glasa i govora. Vodi mali obrt Komunikacijski obrtnik te objavljuje kolumne u časopisu Poduzetnik.