Select Page

Cor Cordi
Srce srcu

I POSTMODERNI ČOVJEK ČEZNE ZA BOGOM

27.04.20.

Iz ropstva nas može izbaviti samo “Homo Deus”. Suvremeni čovjek zapravo vapi za Njim, čak i kada tvrdi da On ne postoji. A On doista postoji, pravi čovjek i pravi Bog. Ali ne kao evolucija “homo sapiensa”, već kao utjelovljenje Riječi.

Kriza izazvana koronavirusom potakla je akademsku zajednicu diljem svijeta na aktivnije traženje rješenja za nova i stara pitanja. Naravno, akutno i prioritetno pitanje je potraga za lijekom protiv virusa. No, osim medicine, biologije i biokemije, druge su discipline također pozvane na otkrivanje i nuđenje odgovora u područjima koja su za suvremenog čovjeka nepoznata ili nejasna.

Tako su ekonomisti već otvorili raspravu o mjerama, pa i novim gospodarskim modelima, kojima bi organizirali proizvodnju i distribuciju dobara tijekom i nakon pandemije. Povjesničari ovu krizu već uspoređuju s Velikom depresijom iz 1929. Pred sociolozima se otvaraju neviđene mogućnosti proučavanja dubokih društvenih promjena koje nastaju mjerama izolacije i istodobne ubrzane digitalizacije gotovo svih društvenih interakcija, kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini. Cijela situacija s pandemijom izaziva nove tjeskobne situacije, o čemu posebno brinu psiholozi. Politolozi su pak usredotočeni na promjene međunarodnog poretka, ali i vječitog idejnog sukoba između političkih sustava temeljenih na kontroli, nasuprot onima koji favoriziraju slobodu. A sve te kompleksne teme vješti komunikolozi približavaju općem pučanstvu jezikom koji je svima razumljiv.

No, pored svih tih pitanja, a možda i povrh svih mogućih odgovora, ostaje vječno pitanje o samom čovjeku i njegovoj naravi.

Po tom pitanju, često se ovih dana može čuti ili pročitati mišljenje Yuvala Hararija. Njegove kolumne objavljuje Financial Times, intervjuiraju ga vodeći svjetski novinari, a kod nas ga je i predsjednik Zoran Milanović citirao u svom inauguralnom govoru.

Harari se s pravom zauzima za globalnu solidarnost u ovom vremenu pandemije. Suprotstavlja se nacionalnim egoizmima, a posebice je kritičan prema pokušajima da se pod izlikom borbe protiv korone ojačaju autokratske tendencije.

Međutim, te plemenite poruke temelji na antropološkim premisama koje, po mom sudu, zapravo potkopavaju njegove dobre namjere. U pitanju nije varka ili nedostatak inteligencije. Harari je naprosto čovjek svoga vremena i koristi premise koje su općeprihvaćene ili barem dominante u suvremenom svijetu. One odražavaju duh našeg vremena, premda su zapravo stare koliko i samo čovječanstvo. 

Ukratko, Hararijeva je premisa da je postmoderni čovjek u nepovratnom procesu dehumanizacije, odnosno da će daljnjim tehnološkim razvojem “homo sapiens” evoluirati u “homo deus”. Biomedicina, umjetna inteligencija, nanotehnologija i druga znanstvena postignuća omogućit će produženje životnog vijeka “de facto” do besmrtnosti. Bit će to novi čovjek, ne više ljudski, već božanski.

Bilo bi možda nepravedno Harariju imputirati da zagovara ili priželjkuje takvu evoluciju. Prije bi se moglo reći da on briljantno opisuje i predviđa tijek stvari iz pogleda postmodernog čovjeka. No, paradoks je u tome što izgleda kako taj postmoderni čovjek, sa svim svojim tehnološkim postignućima, nije niti za milimetar napredovao u mudrosti u odnosu na prvog čovjeka. Prolaz vjekova tu je, kako se čini, efemeran, posve relativan. Čovjek 21. stoljeća ili Adam i Eva. Cijela vječnost i jedan trenutak. Ista zbilja. Čovjek koji zagrize u zabludu koju mu zmija podmeće. “Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi” (Post 3, 4-5). A onda kad se čovjeku otvore oči i vidi da je gol, kad se pred istinom želi skrivati, dolazi onaj vječni Božji upit čovjeku: “Gdje si?” (Post 3,9).

A gdje smo danas mi? Gdje je postmoderni čovjek koji si je tepao da može sve što hoće, pa čak i mimo zakona prirode? Gdje je postmoderni čovjek čiji životni moto izgleda kao onaj slogan iz bankovne reklame: #Vjerujusebe!

Kakva li umišljenost! Dobro je rekao G. K. Chesterton: “Svi ljudi koji uistinu vjeruju u sebe su u umobolnicama”. U redu, postmoderni čovjek nije možda u umobolnici. Ali, gdje je? Danas je uglavnom u izolaciji zbog jednog, prostom oku nevidljivog, virusa – podsjetnika naše ranjivosti i nesavršene ljudske naravi. Dakle, suvremeni je čovjek danas u karanteni, izvan rajskog vrta i, kao svaki čovjek nakon istočnog grijeha, razgolićen u svojoj oholosti i umišljenosti.    

Ali sudbina tog našeg suvremenog čovjeka ne bi bila potpuna kad bi se zaustavili u takvim razmišljanjima. Moramo dalje. Jer ako je vrijeme doista relativan pojam, ako je trajni upit – “Gdje si?” – koji Bog postavlja i Adamu i postmodernom čovjeku trenutna manifestacija iste vječnosti, onda isto vrijedi i za otkupljenje grijeha, za oslobađanje i spas čovječanstva.

Iz ropstva nas može izbaviti samo “Homo Deus”. Na sebi svojstven način, to uočava i Harari, govoreći u ime postmodernog čovjeka. I tako, u svom suludom pokušaju bijega od vlastite naravi, taj postmoderni čovjek je zapravo potvrđuje. Jer ipak priznaje da samo “Homo Deus” može pobijediti smrt. Suvremeni čovjek zapravo vapi za Njim, čak i kada tvrdi da On ne postoji. A On doista postoji, pravi čovjek i pravi Bog. Ali ne kao evolucija “homo sapiensa”, već kao utjelovljenje Riječi.

U svjetlu toga, valja se zaključno zapitati gdje smo mi, članovi akademske zajednice HKS-a, kršćanski teolozi, liječnici, sociolozi, psiholozi, povjesničari, komunikolozi, ekonomisti, politolozi…?

Kao i svi, u izolaciji, u karanteni, nesavršeni, ali isto tako i u nadi, jer vjerujemo u Onoga koji je pobijedio smrt. I dok učimo ili predajemo naše predmete, sada u ovim novim online uvjetima, ukazujemo na trajnu Istinu, uporište svih istina koje učimo u našim znanstvenim disciplinama. Naša je uloga prenijeti i tom postmodernom čovjeku istinu. Pa i istinu o njegovom spasenju, posebice u ovo doba korone.

 

Davor Ivo Stier 

Autor:
Davor Ivo Stier

Vanjski suradnik na Odjelu za sociologiju HKS-a

Biografija autora

Davor Ivo Stier vanjski je suradnik na Odjelu za sociologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Diplomirao je političke znanosti i međunarodne odnose na Katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu, a na istom je sveučilištu diplomirao i novinarstvo. Po dolasku u Hrvatsku, u Zagrebu je završio Diplomatsku akademiju, te je obnašao različite dužnosti u hrvatskoj diplomaciji i politici. Trenutno je zastupnik u Hrvatskome saboru.