Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.

A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«

Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.

Sveta obitelj | izvor: https://bit.ly/3IomoMK

Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.

Josip kao da uvijek stoji u pozadini: nije Marija njegova žena, nego je on njezin muž. A svakako je manji od Isusa Krista.

Pa čak i kad je u prvom planu, njegovo djelovanje nema biti od njega samo inicirano, već po poslušnosti, po kojem nalogu on i postupa: Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.

I kao takav Josip je zaštitnik očeva, primjer je muškarcima. Zanimljivo. Dakle ne netko tko se nameće, tko mora biti nad nekim. I ne netko tko bi svoju volju nametao, nego je spreman čuti, razumjeti, i po onome što je razumio djelovati.

A kako je sa mnom? Nađem li se kad u situaciji sličnoj Josipovoj – da se od mene traži da nešto napravim – razumije se, ne bez dobrog razloga i objašnjenja, ali ipak neki podvig koji preda mnom stoji kao izazov?

I kako je na taj poziv odgovorim?