U ono vrijeme: Kad se skupilo mnoštvo, tisuće i tisuće, te su jedni druge gazili, poče Isus govoriti najprije svojim učenicima:

»Čuvajte se kvasca farizejskoga,

to jest licemjerja.

Ništa nije skriveno

što se neće otkriti

ni tajno što se neće saznati.

Naprotiv, sve što u tami rekoste,

na svjetlu će se čuti;

i što ste po skrovištima u uho šaptali,

propovijedat će se po krovovima.«

»A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte! Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Vredniji ste nego mnogo vrabaca!«

 

Danas umjesto klasičnog razmatranja jedna vježba.

Uzimam rečenicu: Vredniji ste nego mnogo vrabaca!

Ostajem pri njoj.

Mogu jedanput-dvaput pročitati današnje evanđelje, ali naposljetku, ostajem pri ovoj, jednoj rečenici: Vredniji ste nego mnogo vrabaca!

Što je vrabac, a tko sam ja.

Vrijedan sam u Božjim očima.

Ja, baš ja.

Mnogo je ljudi na Zemlji, trenutno.

Mnogo ih je živjelo kroz povijest.

Nakon što ja umrem, ljudi će i dalje živjeti, rađati se i umirati (barem kako sada stvari stoje).

Prolazan sam. Konačan. Krhak.

A opet, vrijedan. I to u Božjim očima.

Danas pri dolasku na Sveučilište ili po polasku kući ulazim, koliko to mogućnosti dopuštaju, u šutnju.

Promatram ljude oko sebe: idu na posao, kući, u pekare, ubacuju se autom u promet, psuju, telefoniraju, smiju se. Većini je lice sivo-metalno. A vrijedni su, svaki od njih, više od mnogo vrabaca.

Promatram ptice, ako ih se može uočiti. Gospodin je i njih stvorio i o njima se brine. Ne zaboravlja ih. I one su mu vrijedne. Pa ipak, ja sam mu vredniji od mnogo ptica.

Ako na mom putu ima park, promatram drveće: veliko ili malo, nije važno – svako je drvo Gospodinu važno. I njih je stvorio i uzdržava ih. Pokušavam nadalje ne vidjeti samo drvo, nego i grane, pa onda lišće koje uskoro ima početi opadati. Možda prođem blizu pokraj nekog drveta pa imam priliku na trenutak zastati, promotriti jedan jedini list, te uočiti njegovu strukturu, žilice. I to postoji jer je Bog stvorio, jer Bog uzdržava.

U prolazu možda uočim nekog leptira ili – možda malo manje uzbudljivo – nekog drugog kukca.

Sve je to vrijedno u Božjim očima.

A ja sam vredniji od mnogih tih stvorenja zajedno.

Ja, baš ja.

Pa se malo o tome zamislim.

I poslušam, što mi Bog kroz to danas želi reći.