Select Page

U ono vrijeme: Pristupe Isusu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«

»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tá svi njemu žive!«

Neki pismoznanci primijete: »Učitelju! Dobro si rekao!« I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što.

 

Stupiti u brak i imati djecu: među ostalima, i na taj se način čovjek pokušava nositi s vlastitom smrtnošću.

U svojoj djeci pronalazi on na neki način nastavak vlastitog života.

Ali to nije ideja života onoga svijeta.

Jer, „oni koji se nađoše dostojni onog svijeta (…) niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu.“

Život u Bogu život je od Boga: primljen direktno od njega i od njega uzdržavan.

Čovjek dostojan onoga svijeta pred smrću se naposljetku ne boji, jer vjeruje da mu ona život ne oduzima, nego mijenja.

Smrt ga uvodi u njegovu puninu.