U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi.«

»U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove! Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.«

»Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti.« Upitaše ga na to: »Gdje to, Gospodine?« A on im reče: »Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi.«

 

I dođe potop i sve uništi. Smrt.

I zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Smrt.

Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi. Smrt.

Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga. Dakle, smrt.

 

Kako doživljavam smrt?

    • Bježim od nje?
    • Bojim se smrti?
    • Nastojim ju odgoditi?
    • Nastojim da moj život bude što kvalitetniji, pa makar bio i kratkoga vijeka?

 

Smrt je neizbježna. Lako za reći, a mnogom čovjeku teško za prihvatiti.

Kako si pomoći?

Predlažem jedan glazbeni broj u kojem imamo priliku čuti prekrasni tenor Marca Beasleya uz pratnju izvrsnog ansambla L’Arpeggiata. Pjeva o tome kako će, ukratko, smrt doći te se po tom pitanju ništa osobito ne može učiniti. Smrt se može jedino prihvatiti. Tekst donosim u engleskom prijevodu Paula Archera (izvor: https://bit.ly/3HeiZRe).

 

Ali, reći ćete mi kao dobri vjernici katolici, ipak vjerujemo kako na kraju život pobjeđuje: smrt nema posljednju riječ. Ta sv. Franjo je o njoj govorio kao o svojoj sestrici!

U redu, ali zašto ju još uvijek većina nas doživljava kao gaduru koja nam oduzima sve i svakog tko nam je bio drag?

Kako naime u vjeri doći do onoga: Tko život izgubi, živa će ga sačuvati?

Imamo u pologu naše vjere o tomu što i reći, dakako. 

Ali iskreno…

Ne znam.

Na tome još i sâm radim.

 

A čini mi se da za prvi korak nije loše vježbati se u prihvaćanju.

Prvo dolazi prihvaćanje.

Tek potom – preobrazba. 

 

 

We have to die

O how you deceive yourself
if you think your time
won’t come to an end,
we have to die.

 

Life is a dream
that seems so pleasing
but is briefly enjoyed,
we have to die.
Of no avail is medicine,
of no use is quinine,
we cannot be cured,
we have to die.

 

It’s no use ranting
and railing, the bravado
that stiffens courage,
we must die.
No guiding doctrine
finds the words
to allay our fears,
we have to die.

 

There’s no means
to untie this knot,
there’s no escape,
we must die.
It’s our common fate,
no cunning ploys
can fend it off,
we must die.

 

Cruel death
betrays us all,
shames each of us,
die we must.
It’s just lunatic
and frenetic
to tell lies about it,
die we must.

 

We die when singing,
we die when playing
the zither, the bagpipe,
die we must.
We die when dancing,
drinking and eating;
trapped in our bodies,
die we must.

 

Youngsters and toddlers
and all of humanity
are burnt to ashes,
we have to die.
The healthy, the sick,
the brave, the helpless,
all come to an end,
we have to die.

 

And when you are least
expecting it, you will
come to your end,
we have to die.
If it’s not on your mind,
you’ve lost your senses,
and are dead, so you can say:
we have to die.