U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste — sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše im: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

izvor: https://bit.ly/33aqTfb

Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju.

Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod.

Naš trud je bitan. Naš rad u mnogim je životnim stvarnostima presudan: gradivo se neće naučiti samo, kuća se sama neće očistiti, djecu odvesti ili dovesti iz vrtića trebam ja.

Pa ipak, u mnogim je situacijama (a među ostalim, sa znatnim udjelom i u onim stvarnostima gdje su naš rad i zalaganje od presudne važnosti) tako da stvari rastu i razvijaju se, a da ni sami ne znamo kako!

Prilika je to za korak poniznosti, jer: nismo, barem ne u potpunosti, zaslužni za sve dobro ili za svaki uspjeh u vlastitom životu!

Ali ujedno ima to biti i korak olakšanja i opuštenosti: nije sve na meni! Da bi razna sjemena mojega života isklijala i izrasla u biljku što će u svoje vrijeme donijeti plod, ne moram se u svaku tančinu i za sve pobrinuti sâm! Moje je sijati (čovjek baci sjeme u zemlju). Moj trud i zalaganje bitni su, dakako. Ali nisu jedini. Oni ulaze u ono što Sveto pismo naziva djelovanjem dana. Ali dolazi i noć, kada se ne radi, nego spava. A sjeme – ono klija bdio ja ili spavao, noću i danju ono se razvija. Nije sve na meni da razriješim. Rečenica je to dakle koja mi ima olakšati terete koje sebi ponekad bespotrebno navlačim na pleća.

Što onda dakle?

Rekoh: sijati!

Truditi se i trsiti, da!

Ali i spavati…

               … te sa zahvalnošću, nakon određenog vremena, primijetiti: gle ono sjeme što ga posijah, sada je stablo puno plodova!