Select Page

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti.«

»Jao vama, farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode.«

Nato će neki zakonoznanac: »Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš.« A on reče: »Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete.«

James Tissot, Woe unto You, Scribes and Pharisees | izvor: https://bit.ly/3iFnkSU

Jao, došli smo do Isusovih „jao!“ uzvikâ!

Je li vam se ikada dogodilo da vam, dok biste trebali učiti za važan ispit, odjedanput nahrupi snažna želja pospremati sobu? „Temeljito pospremiti sobu treba!“ pomislite u tom trenutku. Ta misao koja se počinje vrzmati po glavi vrlo brzo pokori svaku labavu volju za učenjem, te se nametne kao ona koja nezadrživo žudi za zadovoljenjem – istoga časa ima biti ispunjena! U tren oka nađemo se usisavajući sobu, slažući knjige na policama, brišući prašinu. A materija za ispit strpljivo čeka da ju se nauči. Mi smo međutim prezauzeti neodgodivim pospremanjem sobe i za učenje sada (a tko zna, obzirom na to kako bude išlo pospremanje, možda i do daljnjega) nemamo vremena.

Koliko je veća drama u situaciji u kojoj je na kocki ne polaganje ili padanje ispita (iako je i to izrazito bitna materija!), nego nešto što zovemo „pravednost i ljubav Božja“!

Kolikim li nebitnim – pače trivijalnim! – stvarcama pokušavam utišati svoju savjest kako ne bih mislio na ono što trebam činiti, i što trebam činiti sada! Kolikim li si sporednim sitnicama zatirem pogled da ne bi bio zadržan ona onome što je u tom času moja prava zadaća.

A kada se krene tom putanjom, zanemarivanjem onoga što trebam činiti, naravno da je otvoren put svakoj drugoj pohlepi i grabeži. Zašto, naime, onda ne bih zasjeo na prvo mjesto! Ta ja se brinem za detalje, vodim računa da i od metvice i rutvice dam desetinu! I dok se sâm sebi u tome pričinjam iznimno važnim, drugima postajem smiješan ili me naprosto, poput nezamjetljivog groba, i ne primjećuju.

Ali ni ovdje nije kraj. Danas kao da je Isus raspoložen za kaskadno šamaranje svakoga tko mu se – nezgodno – nađe na putu. Zakonoznanac se, jadan, pokušava buniti, našao se uvrijeđen. Ali namjerio se na Isusa u krivi čas, te dobiva svoje: Isus ne može podnijeti ljude koji pametuju i moraliziraju drugima kako imaju živjeti, derući im kožu za prijestupe i povrede (dakako, Svetoga Zakona Božjeg!), a sâmi ne pokušavaju istima pomoći u njihovim životnim izazovima. Nažalost, koliko nas se svećenikâ tako zna odnositi prema ljudima kojima smo poslani služiti: umjesto da, sve dok im – kako i treba – navješćujemo Božju radosnu vijest i s njom – bez daljnjega – i zahtjevnost puta kojim smo kao Isusovi učenici pozvani kročiti, zajedno s njima u vjeri hodimo pokušavajući „ući u njihove cipele“, „staviti se u njihovu kožu“ ili pak „pogledati stvari iz njihovog kuta“, u nemalom broju slučajeva, nažalost, stavljamo se na pijedestal zakonoznanca, pametujemo im (dociramo), kritiziramo,  zapravo – ponižavamo.

Baš jao!