Kad se Isus približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.« Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.« Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: »Što hoćeš da ti učinim?« A on će: »Gospodine, da progledam.« Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.« I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.
Nicolas Poussin, The Healing of the Blind of Jericho | izvor: https://bit.ly/3CeM7nC
Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.
Ili, još bolje: Isuse, Sine Boga živoga, smiluj mi se.
Poznata je ovo Isusova molitva, tzv. molitva srca.
Može se moliti u ritmu disanja:
-
- pri udisaju molim Isuse, Sine Boga živoga,
- a pri izdisaju smiluj mi se.
Ponavljam ju više puta, spontano, u nizu, jednu iza druge.
Pokušavam ju polagano moliti, ne brojati, ne kontrolirati trajanje pojedinog udisaja (izdisaja), već se polagano prepustiti molitvi da me vodi.
Udišući zamišljam da udišem Boga, njegovu milost, ljubav: punim se Božjom ljubavlju.
Ona onda kola u meni – Duh se nastanjuje u meni – i donosi mi svoj život.
Izdišem, i prije ponovnog udisaja već osjećam: ušao sam u život Presvetog Trojstva! Disanje u ljubavi. Božji Duh nastanjuje se u meni. Božanski život kola – i ja sam u njega uključen.
Ovu molitvu mogu moliti tako da se samo njoj posvetim: upalim svijeću, ugasim uređaje koji bi me svojim zvukom ili svjetlom (bljeskanjem) mogli ometati, stavim pred sebe sliku ili čak ikonu Isusa, zauzmem pravilan položaj tijela, i molim.
Ali mogu je moliti i dok vozim auto, a gužva je u gradu i čini mi se da bih lako mogao postati nervozan: gasim radio, pokušavam ostaviti misli o tome što me još čeka u tom danu, o tome koje obaveze tek imam ispuniti, i počinjem moliti, polako, spontano, kako i koliko ide.
Ili dok hodam ili šetam.
Isuse, Sine Boga živoga, smiluj mi se.
