U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’«

»I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’«

»I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.«

izvor: https://bit.ly/3BQ6G9H

Problematičan odlomak. Težak za interpretaciju, jer izgleda kao da Isus pohvaljuje nepravedno ophođenje s novcem. Promotrimo bliže.

Upravitelj je optužen da rasipa gospodarevo imanje. Njegovo daljnje ponašanje potvrđuje istinitost optužbi: čovjek je uvjeren kako će izgubiti upravu! Nema mu dakle druge nego da iz dane situacije izvuče najbolje za sebe.

Što čini? Lukavo doziva dužnike svoga gospodara, te im je blagonaklon: oprašta im, u ime gospodarevo, dio duga. Neki bibličari ovdje interpretiraju na slijedeći način: upravitelj umanjuje dužnicima dug za iznos koji bi bio njegova provizija. Ovakvo tumačenje stoga može lako poslužiti kao moguće objašnjenje zašto bi Isus pohvalio njegovo ponašanje: čovjek se gotovo pokajao, te učinio što je mogao, naime umanjio dužnicima dugove za iznos novca koji bi njemu pripao. Odrekao se svoje zarade.

Pa ipak, nisu svi bibličari usuglašeni s ovim tumačenjem, a mišljenja sam kako interpretacija postaje još zanimljivija ako odlomak ne pokušamo tako „nabrzaka“ pobožno riješiti.

Čovjek gleda kako sebe može osigurati, jer otkaz mu je neminovan. Stoga on – lukavo – blagonaklono se odnoseći prema gospodarevim dužnicima, stvara sebi prijatelje, tj. ljude koji će, nakon što bude otpušten s pozicije prema njemu gajiti i koju pozitivnu emociju. Neki će s njime suosjećati. A neki će mu možda i pomoći.

Isus takvu lukavost pohvaljuje. Čak kaže, sinovi ovoga svijeta snalažljiviji su – kao da imaju više inicijative – od sinova svjetlosti. Ne miruju. Ne dopuštaju da ih strah ili nepovoljne situacije ukopaju, nego se i tada (kao što su vrlo vjerojatno činili i sve do tada) uspiju snaći.

A ovaj puta snalaze se na dobro: prihvaćajući da će i sami doživjeti gubitke – jer para više i neće biti toliko jednom kada ga gospodar otpusti – stvaraju si prijatelje. Na neki način, ovaj upravitelj konačno stavlja ljude ispred novca! Nije više pod utjecajem materijalnog, nego se njime lukavo koristi eda bi uspostavio povoljne međuljudske odnose, da bi od brata čovjeka uopće mogao biti primljen, prihvaćen.

Čini mi se da je upravo takvo činjenje ono koje Isus smatra vrijednim svoje pohvale.