Pošto Isus nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ.

I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao.

Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!«

Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«

Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi pa će im: »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetome: »Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima.

Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«

 

 

Može nam se ovdje dogoditi da se, poput pismoznanaca, zapetljamo u mudrovanju, pa se obzirom na ovaj odlomak skoncentriramo samo na pitanja poput: Je li Isus imao vlast opraštati grijehe? Ako da, tko ga je ovlastio i kako je to razvidno? Tko je u pravu – on ili pismoznanci? Zašto? Kako to znamo? 

A naglasak vjerujem ima biti na ovome: Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: „Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!“

Isus, vidjevši povjerenje koji ovi gaje, vjeru i ljubav koje su na vidjelu, kaže, tj. komunicira Oca kojemu je na srcu dobro čovjeka.

Isus se daje dojmiti vjerom ljudi, ljubavlju koja ju čini djelotvornom (četvorica koji razgrću krov, spuštaju čovjeka do kojeg im je stalo), te komunicira Božju ljubav prema čovjeku.

Čini mu dobro.