Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe (roditelji) Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«

izvor: https://bit.ly/3sDBkCq

Šimun iščekuje.

A iščekuje se nikad kratko – tek toliko da ne bude odmah – nego poprilično.

Iščekivaše Šimun.

A kad se dugo iščekuje, počne se misliti na smrt.

I nastaje napetost između toga dvoga: želi se umrijeti, tj. život dovršiti, ali se želi iščekivano jednom već i dočekati – a onda se u miru može i umrijeti.

U nekih ljudi namotana vrpca života tako vapi za nečim što konačno ima prekinuti i zaustaviti njezino odmotavanje i gužvanje.

Ono tada ne dolazi iznebuha, već biva dočekano sa žudnjom i otvorenih vrata.

A što pojedincu koji iščekuje omogućuje da se ne sapliće o tu svoju već tolikim serpentinama zavijenu vrpcu?

Duh Sveti.

On je na njemu, on mu se obraća, on ga potiče.

Podržava ga, nadahnjuje, omogućuje mu da prepozna.

I kad prepozna, da sâm preda duh: da – izrekavši riječi koje je toliko vremena čeznuo izustiti – izdahne.

U miru.

Što mi se čini, bih li i ja mogao biti, potpomognut Duhom Svetim, spreman iščekivati?

Do posljednjeg daha?

Za što?

Za koga?