U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.

Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.

Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«

 

Razdoblje Došašća razdoblje je iščekivanja.

A iščekivanje nije puko čekanje.

Nitko ne voli čekati. Trudimo se vrijeme čekanja nekako upotpuniti: nosimo si nešto za čitati, raditi, kako bismo to vrijeme na dobar način „iskoristili“. U najmanju ruku, „skrolamo“ po mobitelu (gubeći vrijeme).

Vrijeme iščekivanja ne želi biti izgubljeno vrijeme, nego vrijeme koje nam je darovano za rast.

Ono nije pasivno vrijeme kada čekamo skrštenih ruku da Bog učini svoje, jer mi da nemamo što čini.

Ono je vrijeme u kojemu – da – čekamo i spremamo se za Božji zahvat, ali u kojemu činimo i vlastite korake.

Ovo Došašće prilika je za ponovno zauzimanje ispravnog kršćanskog stava – stajanja: „Uspravite se i podignite glave svoje“.

Stoga: 

    • Što ovoga Došašća mogu učiniti kako bih rastao?
    • Što trebam promijeniti?
    • Gdje trebam paziti da lijenost ne prevlada?

A kako budem činio korake, mogu putem promatrati i kako me Bog postupno mijenja, tako te sam spreman (spremniji nego prije):

    • za slavlje Božića,
    • za Božje dolaske u moj život,
    • za služenje braći ljudima.

Pa krenimo hodati!