U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.’ Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.«

izvor: https://bit.ly/3Dyglmt

Ivan Krstitelj živio je isposnički: devina dlaka za odjeću, skakavci i divlji med za objed. Govorio je hrabro, proročki. Ostavlja dojam stroga čovjeka.

Isus čini drugačije: svako malo u evanđeoskim odlomcima on je pri stolu i – jede. Druži se s ljudima. Jede i pije.

Nekima ni jedno ni drugo ne valja.

Što reći?

Moglo bi se poći opravdavati, pa govoriti: to su zli jezici Isusa prozvali izjelicom i vinopijom.

Nije istina.

Isus je jeo i pio s ljudima. Evanđelja nas o tome izvještavaju.

Što nam onda preostaje reći?

Mislim, jednostavno ovo: Haters gonna hate.

Naime, kritike treba znati čuti, ono što se čulo pokušati razumjeti, te ako ih se prepoznalo kao opravdane, kritizirano pokušati popraviti.

Pa ipak, koji puta kritike prerastaju u puki kriticizam i postaju izlišne.

Ivan Krstitelj ne mora se svima svidjeti. Kakvog ga imamo opisanog u evanđeljima pretpostavljam da se i nije mnogima svidio (iako ih je možebitno njegova hrabrost i britkost zadivila).

Isto tako i Isus Krist: nekoga će možda živcirati baš to što je čovjek volio jesti, piti i družiti se s ljudima, te čak s grešinicima – ma ponajpače s njima – biti sustolnik! U redu. Što im Isus tu može?

Stoga treba: 

Znati prepoznati opravdane kritike i pokušati popraviti kritizirano.

Ali znati prepoznati i gunđanje.

I ne odgovarati.

Pustiti Mudrosti da se sâma svojim djelima opravda.