Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.

I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijsko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.

Navršili su se dani da bude uznesen.

Ono što na prvu može zvučati tako uzvišeno – biti uznesen – zapravo označava Isusovo suočavanje s onodobnim vjerskim autoritetima koji će ga osuditi. I to nasmrt.

Pa ipak, on ide, i to sa svom odlučnošću. Njegovi koraci imaju jasno usmjerenje. Zna kamo i zašto smjera.

I dok put traje, s učenicima prolazi kroz protivštine, odbijanja, neugodnosti: danas ih tako u jednom samarijskom selu jednostavno ne žele primiti.

Kako reagirati?

Zašto ne buntovno, silovito i bijesno, prijeteći i uzvraćajući istom mjerom, ma još i jače kad bi se moglo? Tko se nama usuđuje usprotiviti? Neka umre! Tako Jakov i Ivan.

A zašto ipak ne smireno, staloženo, a opet tako snažno, nastavljajući onim istim koracima čvrsto i odmjereno dalje na putu? Ne osuđujući. Koreći svoje. Nastavljajući s njima put. Sa svom odlučnošću.

Zašto? Što čini razliku? Kako to da učenici (Jakov i Ivan) reagiraju silovito, a Isus blago, a opet snažno? Što je razlog razlici u njihovim odgovorima?

Ovi prvi su nedorasli – još ne znaju ni kakvog Mesiju slijede, ni kakvi kao učenici trebaju biti, ni kamo imaju smjerati. Stoga se i boje, trzaju i grizu na svakoga tko im se usprotivi. Još su previše nesigurni.

Ovaj drugi – Isus – zna kamo i zašto ide. I zna da ga s puta na kojem se nalazi neće moći udaljiti odbijenica iz jednog samarijskog sela. Stoga se ne ljuti. Isus im ne zamjera, ali im ni ne dopušta da ga obeshrabre s njegovih koraka. On je sazrio. Zna kamo ide. I zašto. Stoga nastavlja.

Sa svom odlučnošću.