Select Page

Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu u utorak 15. svibnja 2018. predstavljena je knjiga „Fra Vjenceslav Bilušić i Kustodija Svete Zemlje”.

Predstavili su je doc.  dr. sc. Nino Raspudić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, doc. dr. sc. Boris Havel s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i autor knjige dr. sc. fra Miroslav Modrić.

U ime Sveučilišta predstavljače i skup pozdravio je i kratko uveo u predstavljanje rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić, zahvalivši fra Miroslavu na tome što je odabrao naše Sveučilište za predstavljanje knjige.

Potom je riječ uzeo dr. sc. Nino Raspudić i dao presjek knjige.  U Prvom dijelu knjige autor donosi ulogu franjevaca u očuvanju Svetih mjesta. Sve započinje dolaskom sv. Franje Asiškog u Svetu Zemlju 1217. godine, osnivanjem prvih samostana i uspostavom franjevačke zajednice zvane Kustodija Svete Zemlje. Slomom Križarskog kraljevstva 1291. god. franjevci su se, zajedno sa svima drugima, kratko povukli te je Sv. Zemlja ostala bez službene Crkvene hijerarhije. Malobrojni preostali kršćani ostavljeni su na milost i nemilost muslimanskom nasilju. Samo nekoliko godina poslije franjevci su se, dobivši dopuštenje od muslimanskih vlasti u Egiptu, vratili u Sv. Zemlju i polako, mukotrpnu s puno ljubavi i strpljivosti otpočeli ulaziti u službu Svetih mjesta.  Pape su od samog početka podržavale franjevce u njihovu nastojanju da budu na usluzi kršćanima i Svetim mjestima u Isusovoj domovini. Papinom bulom iz 1342. god. postali su i službeni predstavnici Katoličke Crkve na Bliskom Istoku. Svojom strpljivošću i vjernošću Isusu dijeli su suživot ne samo s kršćanima nego i s muslimanskim stanovništvom. Dolaskom turskih osvajača 1517. god. stanje se umnogome promijenilo – na gore. Nastupila su četiri stoljeća nasilja nad franjevcima, i katolicima općenito, bez ikakve odgovornosti za nasilnike. Franjevcima su lažima i nasiljem oteta najvažnija svetišta: Bazilika Rođenja u Betlehemu, Bazilika Sv. groba/uskrsnuća i Bazilika Gospina groba u Jeruzalemu. Porazom Turaka 1917. god. i Britanskom okupacijom ovog područja nastaju nova vremena s nešto više pravednosti. U to se vrijeme u zemlju sve više vraćaju Židovi, protjerani sa svojih ognjišta gotovo prije dvije tisuće godina. Oni pripremaju sebe i teren za stvaranje svoje države, koja je proglašena u Tel Avivu 14. svibnja 1948. god. Franjevci se ponovno moraju prilagođavati novonastalim okolnostima. U drugom poglavlju Prvog dijela knjige autor je, naglasio docent Raspudić, donio detaljno djelatnost franjevaca u očuvanju Svetih mjesta, o njihovoj usluzi hodočasnicima te o skrbi za latinske kršćane – katolike u pastoralnoj skrbi, karitativnoj djelatnosti i preko odgojno-obrazovnih ustanova. U idućem poglavlju donosi se uloga hrvatskih franjevaca u životu Kustodije, s posebnim osvrtom na franjevce autorove redovničke zajednice, Provincije Presvetog Otkupitelja. Drugi, najveći i središnji dio knjige posvećen je u cijelosti fra Vjenceslavu Bilušiću i njegovu putopisu Moj pohod Svetoj Zemlji god. 1937.
“Fra Miro je rukopisnu bilježnicu pronašao u arhivu Samostana Gospe Sinjske u Sinju. Rukopis je prepisao i pripremio ga za tisak. Fra Vjenceslavov putopis je pisan jednostavno, iskreno, vjernički i bez one danas sveprisutne i opterećujuće ‘političke korektnosti’, tj. zamagljivanja činjenica, a sve s ciljem da se ne bismo komu zamjerili.  Vjenceslav je pisao ono što je zatekao i vidio. Ondašnju stvarnost je objašnjavao kako ju je on doživljavao i shvaćao. Nije se bojao stvarnost nazivati pravim imenom. Upravo je to jedan od glavnih razloga ljepote i poželjnosti Putopisa. Na mjestima gdje je fra Vjenceslav nešto netočno shvatio i protumačio fra Miro je, kako i priliči franjevcu, vrlo diskretno, nježno i bratski u bilješkama ispravljao i pojašnjavao fra Vjenceslava.”- objasnio je doc. dr. sc. Nino Raspudić.

Poslije Nina Raspudića riječ je preuzeo doc. dr. sc. Boris Havel, vrstan poznavatelj ne samo sadašnjih prilika u Svetoj Zemlji, nego i njezine bliže i daljnje prošlosti. Docent Havel  je posebnu pozornost posvetio društvenim prilikama onoga kraja u vrijeme fra Vjenceslavova hodočašća i pisanja spomenutog Putopisa.
“To je vrijeme intenzivnijeg povratka Židova u njihovu zemlju, kojega franjevci gotovo da nisu ni primjećivali. Oni su, naime, bili posvema posvećeni skrbi za kršćane, koji su bili Arapi. Fra Vjenceslav, koji je došao sa strane, vidio je da se Židovi vraćaju. Uz neke ondašnje stereotipe, koji proizlaze iz one posvema neprilične i kršćanima neprihvatljive izjave da su ‘Židovi ubili Isusa’, fra Vjenceslav naglašava da su Židovi djeca prorokâ, da su, za razliku od Arapa, marljivi i radišni te da će se, nada se Vjenceslav, uskoro vratiti u svoju zemlju i osnovati svoje kraljevstvo/državu.”- rekao je doc. dr. sc. Boris Havel i nastavio objašnjavajući u prvom dijelu knjige o povratku Židova u njihovu staru Domovinu i odnos franjevaca prema tome procesu, te nastavio:  “Oni kao da, sve donedavna, nisu primjećivali taj povratak. Bili su, naime, zaokupljeni samo s kršćanima Arapima. Tek u naše vrijeme franjevci postaju sve više svjesni da su se Židovi povratili u svoju Zemlju. Baš kao što su se nekada povratili iz Babilonskog i Egipatskog izgnanstva.  Ne zapuštajući arapske kršćane, franjevci se sada sve više otvaraju i prihvaćaju Židove kao svoju ‘stariju braću’. To utječe i na sve veće otvaranje Židova prema njima. To ne znači da će Židovi, kako se nadao fra Vjenceslav, uskoro prihvatiti Isusa, ali znači to da se otvara put međusobnog prihvaćanja i razumijevanja. Već je naime dosta Izraelaca za koje Isus više nije ‘izdajica’ nego njihov sunarodnjak. Jedan on njih.”

Dr. sc. fra Miroslav Modrić, i osvrnuo se na Život franjevaca u Kustodiji Sv. Zemlje. Naglasio je ono što je već fra Ivan Marković 1879. g. napisao u svom putopisu Lettere dall’ Oriente… (str. 146), da je „šest i pol stoljeća povijesti franjevaca na Istoku šest i pol stoljeća slavnoga mučeništva“. Miro je naglasio da je više od pet stotina franjevaca mučenika u Kustodiji. Među njima je i hrvatski franjevac sv. Nikola Tavelić, mučen i ubijen u Jeruzalemu 14. studenoga 1391. god. Unatoč tolikim progonstvima i mučenjima, franjevci ne odustaju od služenja svima. I onima koji ih muče i ubijaju, jer je kršćanima mučeništvo, ako su doista Božji, nešto imanentno. Ono što je Isus najavio prije svoga Odlaska. Na kraju su postavljana pitanja gleda života i opstanka kršćana u Isusovoj domovini i ulozi franjevaca, i Crkve općenito, u tome procesu.

Uz ugledne goste predstavljanju knjige nazočilo je i više franjevaca fra Vjenceslavove Provincije Presvetog Otkupitelja.  

Tekst: HKS/Provincija Presvetog Otkupitelja