U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:

»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu.

Isus govori poznatu prispodobu o milosrdnom osu i dva sina – njima – farizejima i pismoznancima koji mrmljaju jer se oko Isusa okupljaju carinici i grešnici.

A kako je sa mnom? Nađem li se koji puta na njihovu mjestu pismoznanačkom i farizejskom, na mjestu starijega brata koji, za razliku od oca, teško oprašta?

Kad bih s krizmanicima, uvijek na početku školske godine, započinjao naše katehetske susrete upravo ovom prispodobom, i kada bih im, nakon što smo već dobrano bili zašli u diskusiju, postavio pitanje A što bi ste vi učinili da vaš mlađi brat ili sestra tako postupi kao mlađi brat iz prispodobe – biste li oprostili ili nešto drugo učinili? oni su većinom odgovarali: Oprostio bih, ali bi se prvo brat morao pokajati, oprostio bih, ali prvo bi sestra morala biti u nekoj kazni pa bi onda tek bilo sve ponovno u redu, oprostio bih, ali bi mu prvo trebalo očitati bukvicu, oprostio bih, ali…

Oprostio bih, ali…

I tek obično jedan po grupi, a živo se sjećam jednog susreta u kojem me krizmanik svojim riječima ugodno iznenadio i ganuo, ali kažem – tek obično jedan po grupi (još uvijek ne znam je li taj što me ganuo stvarno tako i mislio, možda imao takvo ili slično iskustvo ili jednostavno bio dovoljno brzo i dobro prozreo što bih ja volio čuti pa to onda i izrekao) bi poput njega odgovorio: „Pa to mi brat!! Zagrlio bih ga! I to je to!“

Nije li to pravi kršćanski odgovor: „Zagrlio bih ga i to je to!“? Dakle bez bukvica, kazni, durenja…

Bez onog ali u Oprostio bih, ali…

I koliko mi još treba da tako počnem misliti i djelovati, tako slobodno i prostodušno, poput milosrdnog oca, opraštati bez zadrške?

Bez ali.  

Hrvatsko katoličko sveučilište