Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u ponedjeljak 31. siječnja 2022. obilježen je Dan Katedre za teologiju čiji je zaštitnik sv. Toma Akvinski. Slavlje je započelo svetom misom u Sveučilišnoj kapeli koju je predvodio prof. dr. sc. Tonči Matulić, pročelnik Katedre za moralnu teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u koncelebraciji s rektorom Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željkom Tanjićem, generalnim tajnikom Hrvatske biskupske konferencije doc. dr. sc. Krunoslavom Novakom, sveučilišnim kapelanom vlč. Markom Čolićem i doc. dr. sc. Odilonom Singbom.

Nakon svetog misnog slavlja uslijedio svečani akademski čin u dvorani „Blaženi Alojzije kard. Stepinac“. Prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta je u uvodnom pozdravu čestitao djelatnicima Katedre za teologiju njihov dan, zahvalio svim suradnicima te istaknuo važnost Katedre za cijelo Sveučilište u trostrukom doprinosu – akademskom, stručnom i evangelizacijskome. Koordinator poslova Katedre za teologiju izv. prof. dr. sc. Zoran Turza podnio je godišnji izvještaj o radu djelatnika na Katedri za teologiju.

Nakon uvodnih pozdrava Rektora i koordinatora Katedre za teologiju, uslijedio je okrugli stol na temu O savjesti. Sudjelovali su prof. dr. sc. Tonči Matulić, pročelnik Katedre moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i prof. dr. sc. Dalibor Karlović, dekan Medicinskog fakulteta Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Prof. dr. sc. Tonči Matulić je predstavio moralno-teološku perspektivu savjesti, s posebnim osvrtom na savjest u Bibliji. U Starom zavjetu pojam savjesti se veže uz pojam „srce“ (hebr. leb) koje je ujedno središte čovjekovog bića i jezgra njegove osobe. Srce je i organ spoznaje. U Novom zavjetu se pojam savjesti pojavljuje tridesetak puta, pri čemu važan izraz ima grč. riječ syneidesis. Apostol Pavao rabi pojam savjest kao nešto što je najtješnje povezano sa samom ljudskom osobom. Savjest se promatra i u kontekstu vjere, s kojom se poistovjećuje ili stavlja u suodnos.  Prof. dr. sc. Matulić je pritom istaknuo dva važna odlomka za razumijevanje savjesti kod apostola Pavla: Rim 14,1-15,3 i 1 Kor 8,1-13. U tim odlomcima nailazimo na pitanje zajedničkog života u zajednicama (Rimu i Korintu) gdje svi pojedinci nemaju zajedničko stajalište o određenim ponašanjima, kao o postu i nemrsu. To se još zove i pitanje jakih i slabih. Slabi su oni kršćani koji nemaju zrelo formiranu spoznaju (gnosis), te se drže još uvijek svojih prijašnjih uvjerenja i navika. Jaki su oni koji imaju zrelo razvijenu savjest koja je vođena istinom i oživotvorena duhom Evanđelja. Jaki ne smiju omalovažavati slabije, već trebaju biti obazrivi, a slabi ne smiju prestati rasti u spoznaji i istini koja će im omogućiti i zreliju formaciju savjesti. Potrebno je graditi savjest koja će biti na istini formirana, što je ujedno i jedan od kriterija zrele i nezrele vjere.

Prof. dr. sc. Matulić je naglasio kako savjest nije zadnji kriterij moralnog djelovanja. Ne znači da je svaki sud savjesti ispravan. Savjest treba ispravno informirati, oblikovati, a za to je potrebno znanje, kritička moć rasuđivanja i istina, odnosno, potreban je odgoj savjesti. Savjest označava čovjekovu sposobnost moralnog rasuđivanja o nekom djelovanju, ponašanju, te kao takva ne djeluje izolirano, nego je usko povezana sa znanjem, spoznajom, vjerom, ljubavlju. Upravo ljubav prema Bogu i bližnjemu čini temelj zdravo formirane i zrele ljudske i kršćanske savjesti.

Nakon uvodnog izlaganja prof. dr. sc. Matulića slijedilo je promišljanje prof. dr. sc. Dalibora Karlovića koji je iznio medicinsko-psihijatrijski pogled na savjest, a za koji je istaknuo da je uvelike obilježen biološkim redukcionizmom.

Prof. dr. sc. Karlović je naveo da kada psihijatri promišljaju o savjesti da onda polaze od ljudske svijesti, razuma i volje. Stanje svijesti je preduvjet za moralno razmišljanje i djelovanje. Bez svijesti čovjek ne može djelovati te je riječ o fizičkoj datosti. Mozak pritom ima ulogu svojevrsnog oruđa savjesti, omogućuje savjesti da djeluje kroz nas. Kada se odlučujemo za nešto, tj. za ili protiv, tada postaje posebno aktivan frontalni dio mozga. Uz pomoć tehnologije može se promatrati kako frontalni dio mozga postaje aktivan kada ima pred sobom zadatak odlučivanja. Pritom se mijenja kemijski sastav mozga, te se aktivira dio mozga vezan uz sposobnost osjećanja i emocije.

Prof. dr. sc. Karlović iznio je konkretan primjer pacijenta koji je imao oštećenje prefrontalnog korteksa, tj. frontotemporalnu demenciju, a koje se manifestiralo kroz znatno povećanu agresivnost i vrlo izraženu seksualnu aktivnost. Kod takve vrste oštećenja, čovjek nije kadar donositi suvisle odluke kao zdrava osoba, te ima problema u izvršnim funkcijama. Sve to postavlja pitanje utjecaja i na savjest. Drugi primjer koji je naveo je pacijentica kojoj je dijagnosticirana psihotična depresija, te je bolovala od patološkog osjećaja krivnje, suicidalnih misli, a lijek je tražila u svakodnevnoj svetoj ispovijedi. Prof. dr. sc. Karlović je naglasio kako takvim pacijentima treba pružiti psihijatrijsku pomoć, a ne samo duhovnu. Takvi pacijenti se drže lažnih i bolesnih misli i ideja, te gube sposobnost rasuđivanja, što također ima odraza i na samu savjest. Potreban je cjelovit pristup čovjeku i savjesti, o čemu trebaju biti upoznati kako liječnici, tako i pastoralni djelatnici i dušobrižnici.

Nakon izlaganja predavača slijedila je diskusija u koju su se mogli uključiti sudionici sa svojim pitanjima. Okrugli stol je moderirao doc. dr. sc. Odilon Singbo s Katedre za teologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Zaključio ga je riječima pastoralne konstitucije II. vatikanskog koncila Gaudium et spes, br. 16 o dostojanstvu moralne savjesti:

U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini. U savjesti se divno otkriva onaj zakon kojemu je ispunjenje ljubav prema Bogu i bližnjemu. Time što su vjerni savjesti, kršćani se povezuju s ostalim ljudima u traženju istine i istinskom rješavanju tolikih moralnih problema koji nastaju u životu pojedinaca i u životu društva. Dakle, što više prevladava ispravna savjest, to se više osobe i društvene skupine udaljavaju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti. Ipak se nerijetko događa da je savjest uslijed nesavladiva neznanja u zabludi, a da time ipak ne gubi svoje dostojanstvo. Ali to se ne može reći kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kada savjest zbog grešne navike pomalo postaje gotovo slijepa.

Rektor je na kraju zahvalio predavačima na njihovom sadržajnom i interdisciplinarnom pristupu savjesti, te sve pozvao na razvijanje savjesti u svakodnevnom djelovanju.