U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.

Vi, dakle, ovako molite:

‘Oče naš, koji jesi na nebesima!

Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje!

Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!

Kruh naš svagdanji daj nam danas!

I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!

I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga.’

Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.«

Tiha molitva | izvor: https://bit.ly/3pC0mQ7

Danas molim Oče naš.

Uzimajući u obzir riječi ne blebećite, nakon što sam došao do zadnje riječi molitve, osluškujem koji je redak (ili čak koja je riječ) u meni posebno odjeknuo (odjeknula).

Ne blebećem, ne pokušavam bujicom riječi popuniti tišinu.

Ostajem pri odabranoj riječi, pri odabranom retku, i dopuštam da ona, tj. on, meni progovori.