U ono vrijeme: Reče Isus:

»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

Biti ovca danas ide za pogrdu: „Baš si ofca, niš’ ne razmišljaš! Sam te vodaju kud oće drugi!“

Ali za Sveto pismo ovca je pametna životinja! Ovca je, naime, sposobna (da ne kažem ignacijanski) razlučivati: prepoznati od mnoštva glasova onaj pastirov, te za njim ići! Na drugim je evanđeoskim mjestima ovca životinja koja se, zajedno s drugih 98, barem na neko vrijeme, zna snaći i bez pastira (a kod kojeg evanđeliste to jošte biva u pustinji!). Ona svoje povjerenje stavlja u pastirove ruke – one ju vode i čuvaju: neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Doduše, razne će neprilike snaći mnoge ovčinjake – ali ovce imaju sposobnosti kroz isto proći kao i njihov pastir. Naime, u 18. i 19. poglavlju ovog istog, Ivanovog, evanđelja, čitamo Isusovu muku. Ili bolje: Isusovo potpunoma u ljubavi učinjeno predanje za ljude – nitko mu život ne oduzima, nego ga on sâm predaje. Nitko mu život ne grabi iz ruku Očevih, već se on sam iz-ručuje!

Tako i mi: kada smo pritisnuti i u prijetnjama, vježbamo se da isto ne vidimo kao da bismo bili ugrabljeni, nego, sve više dopuštajući da nas povjerenje u Isusa, dobroga pastira, i Oca njegova i Oca našega obuzme, pokušavamo hrabro naše živote predavati u ljubavi – za bližnje.