U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše:

»Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«

U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«

Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.

Što reći na ovakav evanđeoski odlomak? Kako u njemu prepoznati radosnu – dobru – vijest? Ono na što prvo mnogi katolik pomisli jest nauk o nerazrješivosti ženidbe. A prva reakcija koju ta pomisao u čovjeku izaziva obično nije uvjerenost u to kako ona brak čini snažnijim, kako ga štiti od opasnostî i olakšava supružnicima postići i ustrajati u međusobnoj vjernosti, nego se osjeća opterećenost tim zahtjevom, koji kao da govori: „Ovaj brak nemoguće je razvrgnuti. Iz njega, čak i ako se rastanete, zapravo i nema pravog izlaza van!“

Ovaj evanđeoski odlomak nadalje koristi neke termine koje je moguće krivo razumjeti ili koji su nam daleki. Tako se primjerice može brzopleto (a pogrešno!) izjednačiti otpuštanje supružnika kakvo donosi odlomak s rastavom braka kakvu poznajemo danas. K tomu, u ono je doba samo muškarcu bilo  dopušteno otpustiti ženu. Žena nije imala pravo otpustiti muža.

To rekavši, vraćam nas na početak odlomka. Farizeji pitaju Isusa. Zapravo, nije toliko da ga pitaju, nego ga napastuju. Njihovo pitanje nije niti informativno (oni vrlo dobro znaju odgovor na pitanje koje imaju Isusu postaviti), niti ono koje bi tražilo Isusovo objašnjenje neke njegove možebitno drugačije prakse („Mi mislimo ovako, ali hajde nas ti Isuse pouči što ti misliš kako bi valjalo činiti.“). Njihovo pristupanje i postavljanje pitanja Isusu nije dobronamjerno. Oni ga napastuju!

Naime, u ono je vrijeme bilo dobro poznato da je mužu bilo dopušteno otpustiti ženu. Po nekim tumačenjima, smio je to učiniti samo zbog teškog razloga – preljuba, po drugima pak i zbog mnogog sporednog razloga, od kojih su neki bili i neznatne težine.

Isus se međutim ne dopušta uvući u klopku. On svoje riječi ne ostavlja na razini odredaba ljudi okorjela srca, tj. iskrivljene pameti (jer u Svetom se pismu srcem ne osjeća, nego misli), već nas sve vraća na prve stranice Pisma, pokušavajući tako otvoriti naše pameti, a i naša srca. 

Fontana dell’armonia (Lecce) | izvor: https://bit.ly/3BfodJj

I što tu pronalazimo? Božju viziju ispunjenog ljudskog života. Bog želi punokrvnog – upravo živog – čovjeka! A takav je spreman napustiti svoj dom – ono poznato i sigurno („ostaviti oca i majku“) i dovoljno hrabar odvažiti se na avanturu zvanu život („da prione uza svoju ženu“). (Odmah napomena: kao kršćani iščitavamo brak kao savez dvoje ravnopravnih, tako da sve navedeno vrijedi i u obratnom smjeru – žena napušta dom da prione uza svog muža.) Nadalje, takvo prianjanje je duboko i snažno, i to u toj mjeri da osoba koja hrabro uđe u avanturu zvanu život ima mogućnost više ne biti ona sâma („više nisu dvoje, nego jedno tijelo“), a opet, baš u napuštanju sâme sebe naći i svoje ispunjenje – postati i ostati tijelom, tj. ne biti dokinuta, nego ispunjena.

I što ćemo s time? Kako nam to pomaže? Nisu li ovo tek više-manje pobožna naklapanja, i to k tomu osobe koja sâma ne živi u braku? Možda ćete mi reći da sam zbog toga i proširio sliku i govor Svetoga pisma tako da sintagma život u braku može praktički biti zamijenjena mojom punokrvni život. Kako nam nadalje ovo ima pomoći kod svih onih realnih situacija u kojima se ljudi nalaze? Neki se razvode, unatoč tome što su sklopili sakramentalnu ženidbu (koja se, dok se ne bi eventualno pokazalo suprotno, smatra valjanom), neki nakon razvoda ulaze i u nove odnose – civilni brak, izvanbračna zajednica, nešto treće. Kako u ovu problematiku uključiti i ono što čitamo u pobudnici Amoris laetitia? Pomaže li nam taj dokument ili nam još više komplicira situaciju? Tko se smije ispovjediti i pričestiti, a tko ne?

Čini mi se, na takvoj su trasi bila i pitanja učenikâ nakon što su čuli Isusov odgovor na napastovanje farizejâ: „U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali.“ Možda su i oni tražili neke konkretne upute, zaključke ili odredbe? I sve dok se Isusovo kazivanje koje odmah za ovom rečenicom slijedi („I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«“) može iščitavati upravo kao odredba ili zakonski zaključak, čini mi se da Isusov govor nije na razini postavljenih pitanja učenika, i dakako, da nipošto nije na ravni farizejskih napastovanja.

Tanya Lasovsky, Two One flesh | izvor: https://bit.ly/3FcpRxm

Isus nas vraća na početke, na Božju viziju ispunjenog ljudskog života (i braka). A u njoj nema puno govora o konkretnim zakonima, odredbama i kanonima. Ali ima o predanju („da prione“) koje želi rasti i koje je sposobno potpunoma preobraziti ljudske živote (i dvoje njih bit će jedno tijelo“).

Stoga, prije nego se počnemo „bakčati“ sa svime onime što smo, dakako, kao društvo i Crkva pozvani adresirati (konkretne probleme ljudi, pa i one u njihovim brakovima), vratiti nam se – opetovano, uvijek iznova – našim počecima. A ondje susrećemo Oca koji stvara iz izobilja svoje ljubavi, i u čijoj je viziji čovjek onaj koji je sposoban otrgnuti se iz ušuškane udobnosti vlastitog doma („ostaviti oca i majku“) i odvažiti se – hrabro – na avanturu zvanu život („da prione uza svoju ženu“).

Stoga, prije no pokrenem brakorazvodne parnice, postupke za proglašenje braka ništavnim, možda si trebam postaviti pokoje pitanje.

Imam li onakvo povjerenje u sebe kakvo ima Otac koji me stvorio – da sam sposoban otrgnuti se od poznatog i sigurnog i živjeti punokrvno? Jesam li napustio oca i majku? Što još čekam? Čega se bojim?

Jesmo li žena i ja (muž i ja) postali jedno tijelo? Ili još uvijek živimo kao dvoje, svatko za sebe? Jesam li primijetio kako me naš brak preobražava? Zašto ne?

Živim li punokrvno?

Hrvatsko katoličko sveučilište