Select Page

 

Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u organizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Centra za obnovu kulture i Zaklade Konrad Adenauer u Republici Hrvatskoj održana je u četvrtak
18. listopada 2018. konferencija „Suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj: Pomirenje dvaju suprotstavljenih strana ideološke podjele“.

Pozdravivši goste i studente Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, rekao je: „Cijeli niz naših susreta koje smo organizirali zajedno sa Zakladom Konrad Adenauer bio je povezan s temom suočavanje s prošlošću i, važnom temom za Hrvatsko katoličko sveučilište, pomirenjem. Pomirenjem koje se uistinu može temeljiti samo na istini. Bez toga nema budućnosti hrvatskoga društva. Posebno se zahvaljujem gospodinu dr. sc. Michaelu Langeu, direktoru Zaklade Konrad Adenauer uHrvatskoj, i Zakladi koja nam je važan partner u organizaciji ovakvih konferencija i okruglih stolova. Upravo ta suradnja pomogla nam osvijetliti neke od važnih i bitnih točaka vezanih za društvenu i političku situaciju u Hrvatskoj.“

Direktor Zaklade Konrad Adenauer dr. sc. Michael Lange u svom se govoru osvrnuo na sličnu prošlost Hrvatske i bivše Njemačke Demokratske Republike. „Mnogi su ljudi u bivšem DDR-u bili izloženi političkim pritiscima i špijuniranjima i do danas pate od posljedica takvog kršenja ljudskih prava te se svatko na svoj način pokušava suočiti s prošlošću i oslobođeni prošlosti pronaći put prema sadašnjosti.“ Doktor Lange je također istaknuo primjer pomirenja koji je osobno doživio za vrijeme svog službovanja u Južno Afričkoj Republici 90-ih godina, kada je biskup Tutu osnovao komisiju „Truth and Reconcilation Commission“ sa ciljem pomirenja počinitelja i žrtava apartheida. Svi oni koji su se komisiji obratili kao počinitelji i ispričali se svojim žrtvama, bili su izuzeti od kažnjavanja. „Doista se radujem što danas imamo prigodu čuti i diskutirati sa sudionicima konferencije koji su u bivšoj Jugoslaviji bili u ulozi disidenta i žrtve tadašnjeg totalitarnog režima i službenika državne sigurnosti.“

U svom uvodnom govoru „Zašto je važno razumjeti našu prošlost“ doc. dr. sc. Stjepo Bartulica, docent na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta i predsjednik Centra za obnovu kulture istaknuo je: „Kad sam došao u Hrvatsku 1992. godine imao sam 22 godine i nisam imao dobro razumijevanje za ono što se sve događalo do raspada komunizma. Brzo sam vidio da je teško uspostaviti bliske odnose s kolegama jer naši ljudi su prilično oprezni u ophođenju sa drugima. Sada puno bolje razumijem zbog čega je to bilo tako. Uvidio sam koliko ovdje ima istraumatiziranih ljudi, ne svojom krivnjom. Te traume su stvarne i duboke. Anto Kovačević, sudionik današnje rasprave,  na neki način sretna žrtva jer je bio u zatvoru i može pričati više o patnji svoje obitelji, ali barem je danas među nama, a mnogi nisu jer su jednostavno ubijeni. Stalo mi je da naši studenti čuju osobna iskustava aktera onoga vremena što se događalo u ono vrijeme. Mislim da je to najveći doprinos ovoga događaja.“ Te je u nastavku svog govora rekao: „Ne poznajem gospodina Kovačevića dugo, ali jako me dirnulo to što je danas prijatelj sa svojim bivšim progoniteljem Željkom Kekićem. To je meni bilo fascinantno jer da se ovdje radi o američkoj priči već bi davno Hollywood napravio film. Ovo je jedna vrlo duboka priča s jako puno pouka za sve nas. Ovdje se ne radi da mi ovdje opravdavamo ili relativiziramo prošlost – naprotiv. Mislim da svjedočenje i osobna hrabrost gospodina Kekića o onome što je vidio i radio znači puno, dok njegovi bivši kolege šute i vjerojatno će do groba šutjeti o onome što su radili. A radilo se tu o svakodnevnom grubom kršenju ljudskih prava.“

Uslijedila su izlaganja sudionika panel rasprave dr. sc. Ante Kovačevića i Željka Kekića. Gospodin Kovačević govoreći o svom životu od boravka u zeničkom zatvoru do svog političkog djelovanja u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata rekao je „Potrebna je pomirba, ali pomirba temeljena na istini. Ovakva pomirba kao između mene i mog progonitelja. Kad progonitelj kaže žrtvi: Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa. Ovdje se ne mire ideologije – jugoslavenstvo i hrvatstvo. Ovdje se mire ljudi. Ljudi se trebaju miriti jer to je ljudski, kršćanski i hrvatski. Ali danas je zločin, a istina je pogažena i poražena. Zemlje koje su napravile lustraciju – one bilježe moralni, politički, gospodarski i svaki drugi napredak.“ Te nastavio kako one zemlje koje to nisu napravile, one tonu u totalni mrak. „Lustracija je bila potrebna Hrvatskoj kao kruh, zrak i voda.“- zaključio je dr. sc. Anto Kovačević.

Željko Kekić, bivši agent jugoslavenske obavještajne službe UDBA, progovorio je o svom životu od školovanja u policijskoj školi do postanka agenta te iskustva rada u obavještajnoj službi. „Metode rada tajnih službi, bilo da se radi o diktatorskim režimima ili demokratskim, izrazito prljave. Tko ima više loših ideja dalje će dogurati u službi. Mi smo djelovali uz mrežu doušnika, a imali smo ih svugdje. Bez njih ne bismo mogli raditi ono što smo radili. Najveći problem današnje države su upravo ti suradnici koji su uvijek dobrovoljno radili za Službu. Nekad je mreža išla toliko duboko da su u istoj obitelji, za istim stolom sjedili objekt i suradnik. Vrbovalo se i sina protiv oca, oca protiv sina i supruga protiv supruge. Onaj tko je bio blizak objektu, ako ga nismo uspjeli uvući u našu igru, imao je zbog toga problema. Kroz institucije sustava naudilo se okolini da bi oni zamrzili čovjeka s kojim žive i kako bi pristali na suradnju. Kad se zbroje podaci iz svih dostupnih arhiva može se doći do podatka da je s UDBOm i drugim tajnim službama surađivalo oko pola milijuna ljudi. Ispada da je svaka druga hrvatska obitelj imala svoga ‘drukera’.“

Put spoznaje o dotadašnjem svom djelovanju doživio je nakon jedne mise kada je rijeka ljudi s Kaptola krenula potpisivati HSLS-ovu inicijativu da se vrati ime Trga bana Jelačića. „Shvatio sam da to više nisu pojedinci, već da je to narod koji želi svoju državu i više se ne boji režima. Shvatio sam da tada treba pomoći svom narodu i ilegalno sam bio među prvima koji su bili na usluzi budućoj vlasti. Našao sam se u situaciji u kojoj je već bio Anto Kovačević. Postao sam veleizdajnik bratstva i jedinstva. Jedini sam koji je državni neprijatelj bio i za bivšu i za sadašnju državu.“

Svoj govor završio je riječima: „Kako bih vam ovo pričao, morao sam spoznati Boga. Na koranskom ratištu ’91. godine vodio sam brigu o sigurnosti kardinala Kuharića kojega sam pratio dok sam radio za UDBU. On je bio takav čovjek koji se htio približiti svakom našem vojniku, a svugdje oko nas su bili na 20-30 metara srbočetnički rovovi Tada sam vidio Božji prst u svemu tome i zavapio sam: „Bože, pa Ti postojiš!“. Upravo zato kada se sve smirilo ’95. godine počeo sam pričati o svemu. Ali zašto smo Anto i ja u ovo sve krenuli? Htjeli smo svojim primjerom dati mogućnost svima drugima da se sami lustriraju, ispričaju. Nažalost, progonitelji se nikada nisu odazvali pozivu. Najvjerojatnije će otići na drugi svijet u tom svom nepisanom pravilu da se o tajnama nastalim za vrijeme UDBE ne priča.“

Panel rasprava završila je pitanjima iz publike koja je ispunila dvoranu „Blaženog Alojzija kard. Stepinca“ do posljednjeg mjesta.

Skup je završnom riječju zatvorio rektor Tanjić, zahvalivši svim sudionicima na iskrenom dijalogu i prisutnoj publici na zanimanju. Publici se također obratio i Florian Feyerabend, referent za jugoistočnu Europu/zapadni Balkan Zaklade Konrad Adenauer, istaknuvši da na sreću nije bio svjedokom ovakvih događanja u Njemačkoj, ali da je dobro upoznat s tom tematikom te da je pozdravio održavanja ovakvih konferencija koje će doprinijeti spoznaji da je suočavanje s prošlošću i pomirenje put prema napretku društva.

Fotografije: KAS, HKS