Select Page

vlč. Odilon Singbo, sveučilišni kapelan
Govor studentima prigodom početka XI. akademske godine (2020./2021.)
na Hrvatskome katoličkom sveučilištu
 1. listopada 2020. 

Dragi brucoši, želim vam dobrodošlicu.

Ako sam sada dobio priliku izraziti vam svoju radost što ste izabrali naše Sveučilište, to je znak da smo svi skupa opet izbjegli jedan najavljeni smak svijeta koji neki ovih dana ističu kroz tzv. Priručnik za posljednje vremena. Mislilo se da je takav kraj krenuo s korona virusom, i potresom. No, ništa od toga. Još smo tu gdje jesmo. Opasnost od zaraze prisilila nas je da stavimo vaše nastavnike – da se tako izrazim – u izolaciju jer nas prate iz druge dvorane preko ekrana. Živimo, dakle, u neobičnom vremenu. Toliko je neobično, da možemo reći da je ujedno zaista milosno vrijeme.

Povijest čovječanstva poznaje razne trenutke neizvjesnosti. 14. stoljeće je proživjelo crnu kugu. 16. stoljeće je upoznalo boginje i tifusnu groznicu. Španjolska gripa je uzrovala više smrti nego Prvi svjetski rat. Ukratko, razne tragedije uvijek su pogodile naš svijet, ali ga nisu do kraja uništile.

Za vašu znatiželju, ako konzultirate Wikipediju – popularan, ali ne i pouzdan izvor – naići ćete na razna proročanstva o smaku svijeta. Gotovo svake godine, pojavljuje se neki prorok da nam najavljuje takve stvari. Tako je godine 2011. najavljen kraj. Trebalo je biti 11. studenog. Zasigurno bi to bila tragedija, osobito kada znamo da se u zagorskim krajevima tada njeguje tradicija Martinje. Proglasiti taj dan krajem svijeta vrhunac je bezobrazluka. Taj dan sam slavio svetu misu u 11 sati u jednoj župi naše nadbiskupije. Dakle, 11. 11. 2011. u 11 sati. Imali smo sve uvjete za okončanje našeg zemaljskog putovanja, jer je i na toj misi bilo 11 svećenika. No, kao što vidite ništa se nije tada dogodilo. Opet smo promašili! Usput rečeno, ako niste znali vi ste 11. generacija našeg Sveučilišta, i kao takva došli dakle ustanoviti da unatoč koroni, potresu, život se ovdje nastavlja. U tom nastavku našeg života nosimo svijest da unatoč silnim znanstveno-tehničkim dostignućima, ne možemo predvidjeti taj trenutak. To pripada Bogu. A što nam je činiti? 

Kao odgovor na to pitanje, htio bih vas podsjetiti na jednu anegdotu koja se tiče svetoga Alojzija Gonzage. Izabrao sam baš njega iz dva razloga. Prvo, on je zaštitnik studenata i katoličke mlade. Drugo, on je imenjak našeg nebeskog zaštitnika blaženog Alojzija Stepinca.

Kažu da se sveti Alojzije Gonzaga kao mladi redovnički kandidati tijekom rekreacije igrao loptu (recimo igrao graničara!) sa svojom subraćom. Odjednom postavlja se znakovito pitanje: „Što bismo sada trebali činiti ako saznajemo da će sudnji dan biti za dvadesetak minuta?“ Igra loptom pretvorila se u igru s vremenom. Jedni su tada predložu posebne duhovne vježbe, drugi ističu snažne molitve, treći predlažu hitnu ispovijed grijeha. Bilo je onih koji bi se odmah bacili na koljena pred Gospinim kipom. A ima i onih koji bi se molili zagovoru svojeg nebeskog zaštitnika. Tada nastupa Alojzije Gonzaga i na iznenađenje svih reče: „Ja bih nastavio igrati s loptom.“ Dakle, on bi nastavio raditi istu ili planiranu stvar.     

Ima li dakle smisla nastaviti slušati Suvremenu povijest, Uvod u sociologiju, Evolucijsku psihologiju, Uvod u komunikologiju, ili pak Anatomiju u trenutku kada ljudi umiru od korona virusa, i u trenutku kada su najavljene razne krize? Ima li to smisla?

Vjerujem da ste shvatili poantu odluke svetog Alojzija. Nije on time htio reći da mu je stalo samo do igre i da ga nije briga za sudnji dan. Naprotiv, srce mu je već bilo spremno za to. Stoga može samo nastaviti igrati, s uvjerenjem da mu je upravo ta lopta pred sudnjim danom dana kao milost. Ne trebamo se dakle bojati zbog takvih najava, već smo pozvani nositi hrabrost da umijemo nastavljati živjeti na novi način našu povijest iako znamo da je virus prisutan. I ta hrabrost vas je vodila do Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Ovo vrijeme nije, dakle, kraj povijesti ni vremena. To je milosno vrijeme koje traži hrabre, odvažne mladiće i djevojke koji snagom Isusova evanđelja i zagovorom jednog i drugog Alojzija, žele dati drugačije značenje našoj ljudskosti.  

S obzirom da ste izabrali baš ovu ustanovu, valja shvatiti da ona crpi svoju snagu i razlog opstanka od Boga, i tako nastoji držati razmak od mentaliteta puke prolaznosti svijeta kako bi svijetu dala ono najbolje. Ne bježimo od svijeta, nego nastojimo gledati stvari pogledom s neba. Paradoksalno je da mjesto gdje najbolje i najjasnije vidimo nebo i nastavljamo igrati igru svojeg života, kod nas se nalazi u podrumu naše stare zgrade: naša kapelica gdje se svaki dan slave razni sakramenti. Drugo mjesto gdje nastojimo razbistriti pogled usred životnih izazova nalazi se na 3. katu iste zgrade: to je naša kapelanijasoba 306 A. Na jedno i na drugo mjesto ste uvijek dobrodošli. I kada vam igra dobro ide, i kada pred kolokvijima i ispitima imate osjećaj da je smak svijeta. Ne bojte! Dobro ste došli!