Select Page

Braćo i sestre,

Uskrsna izvješća imaju u sebi neponovljivu snagu, ljepotu i jednostavnost. Pozivaju nas da u ovo uskrsno vrijeme posebice u ovoj Uskrsnoj osmini, koja je kao jedan dan, odbacimo svoju skeptičnu narav, svoju sumnjičavost, svoju uplašenost i povučenost u nas same pa i u ovim našim životnim okolnostima. Ona nam svjedoče kako je Uskrsli promijenio živote žena i svojih učenika, kako ih je učinio sposobnim za ono što sami nikada ne bi mogli učiniti. Svjedoče nam o tome da na mjestu na kojem se čini da su sve nade pokopane, u kojem vlada praznina i napuštenost, strah, biva darovana novost i radost života. Upravo stoga i ovaj je naš trenutak prožet trajnom prisutnošću Onoga koji nas okuplja svaki dan, svake nedjelje i širi svoj miris i svoju ljepotu i danas među nama. I ovaj nam susret želi posvjedočiti da je naš Spasitelj, raspet i pokopan, uskrsli Gospodin koji hodi pred nama i s nama, onaj koji nas može preobraziti i voditi prema «cvjetnoj strani Galileje», prema darovanoj novoj dimenziji našeg postojanja i življenja.

Od skeptičnosti i straha vođeni smo k prepoznavanju ljepote koja nam se stalno nudi, a koju tako često ne vidimo i zaboravljamo. Poziva nas da gledamo očima ljubavi i umjesto praznog groba, umjesto nesigurnosti, umjesto mraka vidimo zoru novoga svijeta koji se očituje u Kristovoj uskrsloj prisutnosti. I mi smo poput žena pozvani čuti njegov glas, njegov pozdrav, poletjeti k njemu, obujmiti mu noge, ali prije svega pozvani smo ničice mu se pokloniti priznajući da je On naš Učitelj i Gospodin. I to, braćo i sestre, posred burnih događaja ovoga svijeta.

Današnje izvješće evanđelja po Mateju nam svjedoči da se susret žena i Isusa ima nekoliko dimenzija stvarnosti; otkriva im se novi svijet u kojem nisu pozvani vratiti se u Jeruzalem starim navadama, nego da krenu prema Galileji koja je za mnoge bila poganska, koja je bila onkraj onoga što je Židovima bilo blisko, drago i koja je tražila otvorenost za novost. Da, Isus i nas i društvo i Crkvu traži da krenemo novim neistraženim putevima koje nam samo uskrsnuće može darovati, da se ne vraćamo u vlastite stare lažne sigurnosti, pa i posred svijeta koji i dalje obavlja svoje poslove. Kako nam svjedoči evanđelje stražari dolaze u grad, javljaju se glavarima svećeničkim, raspravljaju s njima što će učiniti, uzimaju im mnogo novaca i daju vojnicima kako bi mogli govoriti neistinu o onome što se dogodilo. Nije li to slika i našega vremena, slika paralelnih stvarnosti u kojima živimo i koje nas obilježavaju, ali koje nas pozivaju da se odlučimo koju stvarnost mi želimo živjeti. Svjesni da ne možemo još uvijek iskoračiti iz naše povijesti krhkosti, slabosti, straha, ali opet da smo pozvani biti ljudi uskrsne vjere.

Ljudi uskrsne vjere, braćo i sestre, koji hode prema budućnosti i prema tom novom svijetu koji nam Krist daruje, koji je ovdje obilježen u riječi Galileja. I koji nas poziva razmišljati što je budućnost koja nam se daruje. Kada govorimo o budućnosti onda smo istovremeno i bespomoćni i zbunjeni. Teško je odgovoriti na pitanje što je budućnost. Možda možemo reći, iz naše vjere, što budućnost nije. Budućnost nije, ili nije samo ono, što se može konkretno predvidjeti, ili što bi se sutra moglo dogoditi jer smo razvili određene planove, posjedujemo sredstva za njihovo ostvarivanje te nam samo još nedostaje malo vremena. Ali takvo shvaćanje budućnosti već pripada sadašnjosti premda je prožeto neizvjesnošću hoće li nešto nepredviđeno promijeniti naše planove. Budućnost koju nam uskrsli daruje, ne može se razumjeti i shvatiti polazeći samo od nekog evolucijskog razmišljanja. Kada bi se ovaj princip prihvatio tada bi budućnost bila ono što netko posjeduje planirajući i znajući. To jest, budućnost bi bila ono što se dalje razvija iz već posjedovane mogućnosti i za taj razvoj isto tako treba nam nešto vremena. U temelju se takvog razmišljanja nalazi ova svijest, budite samo strpljivi budućnost će doći. Ali to bi značilo da buduća stvarnost ovisi o našim sadašnjim planovima i zanimljivo je, ukoliko služi kao dokaz, da u svojim spoznajama i planovima nismo pogriješili. No, kad pogledamo naš svijet onda vidimo da su i zapadni i marksistički patos budućnosti bili uvijek u napasti ovo evolutivno i tehničko ili oboje, u kombinaciji mišljenja već sutrašnje, koje zapravo već danas prisutno zamijeniti sa stvarnom budućnošću i ne vidjeti da se pravi odnos čovjeka sa stvarnom budućnošću ostvaruje negdje drugdje, mi bismo rekli u susretu s Uskrslim.

Zato, braćo i sestre, budućnost je ona prema kojoj mi ne idemo, nego je ona koja nam dolazi, koja nam je darovana, a s kojom mi rijetko imamo što činiti. Budućnost nam nije na raspolaganju, ona se ne može do kraja isplanirati. Prema njoj se treba odnositi s povjerenjem i nadom. Ona ne ukida mogućnost da mi planiramo, ali otkriva da je temelj te budućnosti ono što je darovano u uskrsnoj ljubavi.

Braćo i sestre, čovjek je biće otvorenosti za otajstvenu apsolutnu budućnost i znade da nikada do kraja ništa, pa ni sebe, ne može planirati. Onaj koji je otvoren uskrsnoj novosti znade da s povjerenjem, ponizan, opušten, ali sa zalaganjem za dobro bez zapadanja u apatiju, bez zapadanja u beznađe može ići u susret prema budućnosti. I zato su nam važni ovi susreti i zato nam je, braćo i sestre, važno čuti što nam govore izvješća o Isusovom uskrsnuću. Da bismo mogli poći «cvjetnom stranom Galileje» traži se od nas poniznost u traženju, traži se osobna, emotivna, duhovna i racionalna uključenost, traži se spremnost da budemo zahvaćeni Kristovim pozivom koji nas zove imenom, koji nas pozdravlja i koji nam omogućuje da život cvate i raste tamo gdje je stanovala smrt.

Zato je i Uskrs pomalo drugačiji od svega onoga što nam naše vrijeme želi nametnuti. I zato nas Uskrs uči da novi život i nada nikada ne umiru za one koji računaju s Kristom koji ide pred nama, ne za nama i koji nas zove da njega slijedimo.

Amen.

Foto: M. Rupnik, Centro Aletti, Rim, Italija