U srijedu 26. veljače 2020. godine u Sveučilišnoj kapeli na dan Pepelnice slavljena je sveta misa. Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Krunoslav Novak u koncelebraciji s rektorom Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željkom Tanjićem, pročelnikom Odjela za komunikologiju prof. dr. sc. Jerkom Valkovićem i sveučilišnim kapelanom Odilonom Singbom. Svetu misu svojim pjevanjem uljepšao je Pjevački zbor Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Svetoj misi nazočio je veliki broj profesora, studenata i zaposlenika Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Propovjed doc. dr. sc. Krunoslava Novaka donosimo u cijelosti: 

Draga braćo i sestre,

današnji dan kao početak Korizme je dan kada u liturgiji nakon homilije pristupamo oltaru i posipamo se pepelom. Ovaj čin nas podsjeća na put obraćenja katekumena koji su u prošlosti obavljali javnu pokoru čiji je početak također bio na današnji dan, kada je intenzivnije krenulo vrijeme njihove pouke, kako bi bili spremni primiti krštenje u Vazmenoj noći.

Duh molitve, iskrenost i obraćenje Gospodinu, koje naviještaju tekstovi Svetoga pisma, simbolično ćemo prihvatiti u obredu pepeljenja, kada ćemo pepelom posuti naše glave kao ponizni odgovor na riječ Božju. Zato se obred pepeljenja događa nakon slušanja Božje riječi: želimo prihvatiti poticaj na put obraćenja na koji nas Božja riječ zove. Čin pepeljenja podsjeća nas da smo bez Boga i bez obraćenja samo prah, ili stvorovi satkani od materije koja je podložna raspadljivosti. Bez Boga čak i ono što smo stvorili i što ostaje zabilježeno iza nas, podložno je propadanju, preoblikovanju, interpretaciji, nerazumijevanju. Koliko puta nam se u životu dogodi da netko našu ideju preuzme kao svoju, ili misao izreče, a da nije spomenuo od koga je došla? Ne dogodi li se često da djelo koje smo učinili uopće nije pripisano nama ili se čak i namjerno prešućuje da smo to učinili? Jesmo li zbog toga manje vrijedni, je li zbog toga naše ime podložno zaboravu? Jest ako smisao svojeg života i djelovanja stavljamo samo u ovozemaljsko, te da mjerimo vrijednost našeg života prema tome koliko je bilo zapaženo ono što smo učinili. Koliko je lajkova pokupila neka naša objava u društvenim medijima. Je li to zaista važno? Dobro je čuti, znati i nadahnjivati se na dobrom djelu drugoga čovjeka, ali razlog onoga što činimo i radimo ako smo u vjeri u Isusa Krista jest da nastavljamo njegovo djelo stvaranja donoseći dobrotu i opraštanje u ovo vrijeme kada se teško oprašta, da donosimo svjetlo u vremena obavijena sumrakom i tamom razlučivanja između onoga što je dobro i onoga što je zlo. U činu pepeljenja naklonom glave kada primamo pepeo, zapravo tom gestom izražavamo svoj odgovor na riječi koje svećenik izgovara: Obrati se i vjeruj evanđelju. Pepeo neka nam govori danas da nismo prah kada smo ukorijenjeni u Božju riječ. Pepeo nema smisao u sebi, ako nas ne potiče na takvo jačanje naše vjere i otvaranje nove stranice duhovnog života. Isto tako ni Korizma nema smisla sama po sebi, već ima smisla ako nas upućuje na događaj Isusovog uskrsnuća, ako ovu pripremu za Uskrs živimo kao duhovnu pripravu, koja će se očitovati i na našem odnosu prema bližnjima.

U ovogodišnjoj korizmenoj poruci, papa Franjo nas potiče riječima koje je uputio mladima, a sada poručuje svim kršćanima: “’Upri svoj pogled u raširene ruke raspetoga Krista, pusti da te uvijek iznova spašava. A kada ideš ispovjediti svoje grijehe, čvrsto vjeruj u njegovo milosrđe koje te oslobađa krivnje. Razmišljaj o njegovoj krvi prolivenoj s tolikom ljubavlju i dopusti da te ona očisti. Tako ćeš se moći rađati uvijek iznova’ (Christus vivit, br. 123). Isusova Pasha nije događaj iz prošlosti: snagom Duha Svetoga trajno je prisutna i omogućava nam da vidimo i vjerom dotičemo Kristovo tijelo u onima koji pate.“

Otvorimo se u ovoj Korizmi tim otajstvima, biti u doticaju s Kristom u većoj pozornosti na bližnje kojima smo okruženi. Pogledati na Isusov križ i u njemu vidjeti i svoj put prema uskrsnuću, u tragovima u ovome životu, a u punini u vječnosti.

  • Te tragove možemo prepoznati u dubini svojeg srca i promotriti koje smo mjesto u njemu predvidjeli za Boga, pa kad malo pomaknemo neke suvišne, nepotrebne ili čak loše načine korištenja vlastitog vremena, a dopustimo da ih ispune trenutci molitve, sabranosti i osluškivanja Božje riječi.
  • Možemo ih nadalje prepoznati u našim odlukama na odricanje koje, kako molimo u korizmenoj liturgiji „kroti našu sebičnu narav i otvara nam srce za potrebne.“ Odricanje uz one naše odluke koje smo donijeli može značiti i odricanje od suvišnih riječi, napose onih koje ogovaraju ili mogu štetiti dobrom glasu drugoga čovjeka. Osim toga ono čega smo se odrekli ne pripada više nama, nego je nekome darovano. Ako će netko reći time što neću trošiti novac na ono od čega sam se odrekao u Korizmi (npr. cigareta, slatkiša…), skupit ću novac od toga i onda si mogu poslije Uskrsa nešto priuštiti, zapravo nije pravo odricanje. Kad se nečega odreknemo, ne ćemo više polagati pravo na to, nego ćemo to spremno darovati do kraja i to će nas oplemeniti.
  • Tragove radosti uskrsnuća prepoznat ćemo i kada se svaki puta u međuljudskim odnosima odlučimo da ćemo potpuno posvetiti vrijeme osobi s kojom razgovaramo. Izbjegavajući samo površne odnose. Kažemo da razgovor s drugom osobom istovremeno može biti kao ogledalo i kao prozor. Čovjek s kojim razgovaramo može nam biti poput ogledala koje nam daje priliku da bolje vidimo sebe, da budemo jasniji sebi, ali i kao prozor koji nam u iskrenom razgovoru s drugim čovjekom otvara novi pogled, novu perspektivu i usmjerava prema novih horizontima. Nastojmo izbjegavati površnost u našim odnosima, napose s osobama koje su svakodnevno upućene na naš životni put u obiteljskim i prijateljskim odnosima.

U televizijskoj emisiji Bel tempo se spera na talijanskoj katoličkoj  televiziji TV2000 prije dvije godine na dan Pepelnice, voditeljica je odmah na početku emisije svečano rekla, „Buona quaresima“, ili kako bismo mi to rekli „sretna Korizma“. Prihvatio bih taj njezin usklik i rekao, da je dobro tako otvoriti Korizmu, jer radost koju smo pozvani živjeti u Korizmi zapravo nas vraća na prave vrijednosti našega života, udaljavanja od onoga što nam je nepotrebno i u vlastitim naporima i križevima prepoznavati pravi smisao života ukorijenjenog u Bogu. Pa što drugo takav put Korizmenog hoda može proizvesti nego radost. Zato i ja u tom svjetlu pogleda na Korizmu želim svima nama sretan i blagoslovljen korizmeni hod.