21. travnja 2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

Dok danas slavimo Dan Odjela za povijest koji je na našem Sveučilištu vezan uz datum osnivanja Zavoda svetoga Jeronima u Rimu, ujedno liturgija slavi velikog sveca Anzelma, biskupa i crkvenog naučitelja. Ako tražimo neki sažetak glavnih karakteristika onih koje crkva smatra svetima – poput sv. Jeronima i Anzelma – onda je to ljubav prema Božjoj riječi i život za braću i sestre. To je ono što današnje prvo čitanje posebno opisuje. Naime, „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.“ Nalazimo se u vremenu posebnog značenja, a o tom vremenu će se puno pisati ne samo iz biomedicinske, psihološke, ekonomske, sociološke perspektive, nego i povijesne. Jer je ovo povijesni događaj. A kakva će biti glavna obilježja tog povijesnog trenutka – tijekom i nakon korone? Postavljam ovo pitanje jer nije ovo vrijeme pukog opisa događaja ili pasivnog promatranja, nego i povijesnog angažmana. Naime, u spomenutom odlomku, rečeno je da su novi obraćeni bili jedno srce i jedna duša. Bili su zajedno, odnosno sve im je bilo zajedničko. To zajedništvo se najprije očitovalo u toj malenoj kućnoj crkvi. Danas smo kao društvo raspoređeni po raznim zajednicama. Poslovni zajednica, obiteljska zajednica, prijateljska zajednica, sveučilišna zajednica, odjelna zajednica, itd. Svatko ima dakle prostor gdje može očitovati ljubav prema Božjoj riječi i zajedništvo s drugima. Ako nas opća i osobna povijest može pamtiti po tome, onda naš život ne bi bio uzalud. Povijesni događaji, iako traže objektivnost, nepristranost, ovi u kojima se nalazimo traže angažman, uključenost i brigu za druge. Tako ćemo biti sinove utjehe, a ne sinovi interesa i proračunatosti.     

U današnjem evanđeoskom odlomku, čuli smo nastavak Isusovog razgovora s Nikodemom, uglednim i intelektualnim Židovom. Nakon što je Isus najavio važnost rođenja odozgor, Nikodem upita: „Kako se to može zbiti?“ Znakovita je Isusova primjedbe: „Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?“ Koliko ovo Isusovo zapažanje vrijedi i za nas danas koji se smatramo intelektualcima! Prema ovoj Isusovoj logici, pravi intelektualac je onaj koji je otvoren prema nebeskim stvarima koje nam je on objavio svojim uzdignućem na križu: „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Izvan tog okvira, lako možemo upasti u intelektualizam bez duha, ili se pretvorimo u – kako se kaže u narod – mlatače prazne slame i prodavače magle. Pravi intelektualni život traži unutarnje raspoloženje prema onome što nas nadilazi. A povijest – ova koju živimo – poučit će nas sigurno da unatoč količini našeg znanja i tehnoloških dostignuća, ipak ima još puno toga što nas nadilazi i poziva na Nikodemovo traganje za istinskim i ispunjenim intelektualnim i duhovnim životom.  

Drage naše studentice i studenti, dragi nastavnici, hvala vam na vašem povijesnom angažmanu na najstarijem Odjelu našeg Sveučilišta. Čestitam svima vama na čelu s pročelnikom Mariom Kevom – koji danas iznimno i u ime svih vas ovdje s nama na ovoj svetoj misi. Molim vas da u znanstveno-povijesnim istraživanjima i radu, ne zaboravimo ovaj stav Nikodema – učitelja u Izraelu. To je stav traganja za istinom, za Bogom u duhu istinske vjere i ljubavi prema čovjeku i Domovini. Sve što je izvan toga nije povjesničara dostojno.

Draga braćo i sestre, neka nas sve prati zagovor svetog Jeronima i svetog Anzelma, Amen!