27. 4. 2014. Iva Plejić i Josipa Ančić putovale su biciklima od Zadra do Dubrovnika. 350 km sa srcem za zajedništvo.
27. 4. 2014. Iva Plejić i Josipa Ančić putovale su biciklima od Zadra do Dubrovnika. 350 km sa srcem za zajedništvo.

Ej, je  l si ponio rezervnu gumu? A gdje su bisage?“- E da, tako su zvučale pripreme za Dubrovnik, u utorak navečer kad su se Marko, Iva i Josipa, okupili u Zadru, na prvoj točki njihovog putovanja …

U jutro 23.travnja 2014., u 6.30 zazvonila je budilica, označivši time službeni početak naše avanture. Naša tura prvoga dana sastojala se od 90 km, prolazivši kroz Bibinje, Biograd na Moru, Vodice gdje smo se počastili pizzom Hawaii, Vransko jezero gdje smo uletili u kišu, no dobro pripremeljeni za nju, nije nas omela, sve dok se, spustivši se na magistralu, nije dogodio prvi peh: probušena guma. Ubrzo smo nastavili s našom turom  polako shvaćajući da se naše putovanje počelo pretvarati u pravo hodočašće s prvom postajom iza nas. Hodočasteći dalje prema Šibeniku ubrzo je pao mrak, s tim da smo zbog nenadane boli u koljenu jednog od biciklista uputili se do Šibenika što nam nije bilo u planu i time prevalivši dodatnih 20 km, jer smo se morali opremiti kremama protiv boli i za masažu i dodatnim zavojima! Još nas je čekao uspon na brdo zvano „Crno brdo“, sve je jasno koliko je bilo teško, ali se  samopouzdanje naglo vratilo.

U Danilu, mjestu blizu Šibenika u kojem smo bili smještani, domaćini su nas dočekali s nestrpljenjem, priredivši za nas stol prepun domaćih delicija. Iduće jutro, ustavši s pijetlovim kukurikanjem bili smo spremni za utrku s vremenom. Naime, od Danila do Splita nam je trebalo 60 km, koje smo trebali prevaliti do 10.30 sati,  kad nam je ispovljavao trajekt za Korčulu. I bilo je flimski: jurnjava po brdima, sprint po Kaštelama, ulet na Splitsku rivu, i stopiranje trajekta kojemu se rampa već počela dizati; no … uspjeli smo!

Ukrcavši se na trajekt, izmoreni smo pozaspali, probudivši se tek na zvuk sirene koja je označavala naše sljedeće odredište: Vela Luku. Napustivši gradsku vrevu, zamijenili  smo luđački tempo ugodnom i veselom vožnjom. Ostali smo zatečeni  korčulanskim ljepotama: njezinim brdima, vinogradima, maslinicima koji su nas pratili cijelim putem. S vremena na vrijeme izmjenjivali su se trenuci tišine koja nas je poticala na razmišljanje, molitvu i zahvalu sa glasnim brundanjem traktora, cvrkutom ptica i našim radosnim „pjevnim“ glasovima. Ovaj put smo prije mraka došli u Lumbardu, što nam je pružilo priliku za razgledavanje staroga grada Korčule s osobnim turističkim vodičem – našim domaćinom. Za vrijeme večere, s pogledom na Pelješac, naš posljednji izazov, naši domaćini su nam iskreno sugerirali da si skratimo muke staveći bicikle u kamion koji će nas prebaciti preko planine. Unatoč njihovim dobronamjernim provokacijama nismo se dali pokolebati, te smo se sljedeću zoru uputili trajektom na Pelješac. I tada se ostvario fenomen, za koji smo vjerovali da je mit, „stopili“ smo se s biciklom. Ni brda, ni planine nisu nam predstavljale problem jer su noge pedalirale same od sebe. Da izbjegnemo promet, a k tome što više upoznamo onu divlju stranu Pelješca uputili smo se stazama koje čak ni Google Map ne detektira, ali zato su nam mještani otkrivali neistražene makadamske putove.

Budući da smo se dobrano zagrijali odlučili smo se okupati na hladnih 18 stupnjeva i na taj način još više začiniti naš put. Osvježeni, s puno entuzijazma doslovce smo letjeli prema Dubrovniku, našem konačnom cilju.
Ugledavši tablu Dubrovnik sreći, zadovoljstvu, ponosu nije bilo kraja!

I dok se približavao kraj jedne avanture koju ćemo definitivno pamtiti cijeli život, već nam se smiješila nova: susret s našim HKS-ovcima i mladima na SKHM-u u Dubrovniku :D