Posljednja volja Maksimilijana Vrhovca: oporuka puna života.

 Jam nunc veni Domine Jesu! (Sada dođi, Gospodine Isuse!)

doc. dr. sc. Stipe Ledić

Biskup i prosvjetitelj Maksimilijan Vrhovac (1752. – 1827.) jedan je od poznatijih protagonista hrvatske povijesti. Zastupljen je u svim udžbenicima u nastavi povijesti i hrvatskog jezika za osnovne i srednje škole kao preteča Hrvatskog narodnog preproda. U tom smislu u jednom popularno-znanstvenom radu za biskupa Vrhovca upotrijebljena je sintagma „utemeljitelj hrvatskoga 19. stoljeća“ podrazumijevajući pri tome proces formiranja hrvatskog nacionalnog identiteta u 19. stoljeću. Bliskost društvenoj i političkoj eliti u Beču, koja je podržavala politiku cara Josipa II., nedvojbeno je pridonijela njegovom izboru za rektora generalnih sjemeništa, a potom i za zagrebačkog biskupa 1786. Iako je tijekom biskupske službe bio izložen mnogim osporavanjima, ostao je najznačajniji zagovaratelj jozefinizma s pozicije moći na hrvatskom prostoru. Pored važne udžbeničke memorije Vrhovčevo ime upisano je u naziv najpoznatijeg hrvatskog parka – Maksimir. Uređivanje biskupskog posjeda (šume) svega nekoliko kilometara udaljenog od zagrebačke katedrale i otvaranje za stanovništvo 1794. pod imenom „Maksimilijanov mir“ (Maksimir) bio je izraz prosvjetiteljskog  duha zagrebačkog biskupa. Njegova briga za društvo bila je konstanta do kraja života. 

Opsežna je historiografija o biskupu Vrhovcu. No, i pored njegovih objavljenih dnevnika, u Nadbiskupijskom arhivu postoji obimna građa koju tek treba istražiti. Mladi kanonik Vrhovac ne bi od bečkog Dvora bio postavljen za zagrebačkog biskupa da nije bio dokazani zagovaratelj reformske jozefinske politike u zemljama krune sv. Stjepana. Jedan od najvažnijih aspekata jozefinizma bila je politika prema Katoličkoj crkvi. Zbog uzajamnosti i prožimanja društvenih, gospodarskih, upravnih, obrazovnih i svih drugih reformskih procesa Katolička crkva sa svojom infrastrukturom nije mogla ostati izvan jozefinskih reformskih procesa. Biskup Vrhovac je u tom okviru sustavno modernizirao upravljanje Zagrebačkom biskupijom i provodio zacrtanu pastoralnu politiku. Kada bi bilo potrebno sublimirati njegov crkveni značaj i iznimno veliki društveni utjecaj i djelovanje, slobodno bi se moglo ustvrditi da je razumio problematiku svoga vremena: od položaja i pastoralnih potreba Zagrebačke biskupije do političkog položaja hrvatskog društva. Svoj izniman pastoralni, upravljački, društveni i politički utjecaj te znatna novčana sredstva ulagao je institucije i mnoge projekte koje je sam pokrenuo. Tome svjedoči i njegova oporuka!

Ovjereni prijepis Vrhovčeve oporuke i kodicila (Testamentum Maximliani Vrhovec) pronašao sam u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu pod signaturom Protokoli br. 846.  Uvez sadrži 129 stranica rukopisnog teksta. U uvodu stoji isprava Zagrebačkog kaptola kojom se jamči autentičnost prijepisa. Vrhovac je naime odredio dvojicu kanonika koji su 19. veljače 1827. preuzeli zapečaćenu oporuku, a 3. ožujka također zapečaćeni kodicil. Kodicil je i datiran istoga dana, 3. ožujka 1827., dok je oporuka datirana 20. lipnja 1820. Izvorni rukopis kodicila  je pronađen dok oporuka još nije. Sve rečeno upućuje da Vrhovčeva oporuka u historiografiji do sada nije bila vrednovana (niti poznata).

Sam je Vrhovac, kako stoji uvodnoj ispravi, pred kanonicima tog 3. ožujka „živim glasom“ (viva voce) naglasio da oporuka i kodicil u svim točkama predstavljaju njegovu posljednju volju. Kodicil započinje i završava istom Vrhovčevom tvrdnjom: on jamči da je kodicil zajedno s testamentom izraz njegove posljednje volje, što potvrđuje svojim potpisom, uz opasku da sam tekst kodicila nije mogao sam napisati zbog slabosti. Oporuka i kodicil otvoreni su dan nakon biskupova preminuća, 17. prosinca 1827. pred kanonicima Zagrebačkog kaptola. Prijepis oporuke i kodicila s ovjerom Zagrebačkog kaptola i potpisom kanonika lektora Josipa Sermage i pred prepoštom Aleksandrom Alagovićem datiran je 24. prosinca 1827.

Koliko je Vrhovac brinuo da njegova oporuka bude izvršena i da uredi stanje oko financija i imovine prije smrti najbolje svjedoči Uputa izvršiteljima oporuke (Instructio pro dominis testamentariae mea ultimae dispositionis executoribus). Uputa je napisana je četiri mjeseca prije kodicila. Iznimno je vrijedna jer je biskup Vrhovac objašnjavajući pojedine stavke iz oporuke ostavio svjedočanstvo svoga djelovanja, koje je karakteristično za državnu i crkvenu upravu njegova doba, a to je uspostava reda i pravila na svim razinama uprave. Istaknuo je kako materijalno stanje u biskupiji ostavlja uredno te da se Kaptol mora pobrinuti da do imenovanja novoga biskupa biskupija ne pretrpi nikakvu štetu; da se sve aktivne i pasivne obveznice i financijski izvještaji nalaze u jednoj škrinji i da ih se ne smije odnijeti u Arhiv jer su oni podloga za izvršavanje oporuke. Potom podvlači da je financijsko stanje biskupije uredno vođeno na razini prihoda i rashoda, ali i da biskupiji trajno testamentom ostavlja mnoge artefakte i financijska sredstva koja su njemu osobno pripadala. Posebnu pažnju posvetio je izvršavanju oporuke za tri institucije: domu za nemoćne svećenike; sirotište u Vlaškoj i sjemenište. Vrhovac je osnovao dom i sirotište, a sjemenište, u kojem su se školovali i odgajali klerici, je reformirao i izuzeo od jurisdikcije Zagrebačkog kaptola i podložio upravi biskupije, odnosno biskupa. 

Kodicil je posljednji izraz biskupove volje. Pisan je kao i oporuka u prvom licu. Vrhovac uvodno ističe da su se neke okolnosti od pisanja oporuke promijenile te da kodicil piše radi pojašnjenja i nadopune. Prvi dio kodicila odnosi se na biskupovu ostavštinu zagrebačkoj katedrali i spomenutim ustanovama: domu za nemoćne svećenike i sjemenište; orfanotrofiju. Za sve tri stavke osnovana je fundacija s popisom sredstava te je određen svećenik koji će je voditi. Sredstva su naznačena detaljno prema obveznicama. Upravo popis obveznica pruža uvid kolika je i značajna sredstva biskup Vrhovac posuđivao poznatim javnim osobama i plemićkim obiteljima s kojima je surađivao na različite načine. U prilogu se nalaze prve četiri i posljednja stranica kodicila. Rukopis je pregledan i čitljiv. Ovdje ćemo izdvojiti uvodni dio druge točke u kojoj Vrhovac najavljuje osnivanje triju navedenih fundacija. Pri tome zagrebačku katedralu nježno naziva „moja zaručnica“ (sponsa mea).

2do) In Testamento meo genaralem illam provisionem feceram: – ut universa supstantia mea, a Legatis remansura, in tres subdividatur partes: – una Sponsae meae Cathedrali Ecclesiae, – altera Seminario et Domui Sacerdotum deficientium, – tertia vero Orphanatrphio per me in Vico Latinorum fundato. Dispositionem idmodi iam nunc alterando, praemissas Fundationes certorum ac determinatorum Legatorum participes reddi volo, atque ideo (…)

U točkama 5 i 6 sadržana je ostavština obitelji Vrhovčeve nećakinje Ane Sermage. Nakon toga slijedi popis niza manjih pojedinačnih iznosa koje je namijenio određenoj crkvi ili pojedincima bilo svećenicima ili laicima.

Vrhovčeva oporuka zajedno s kodicilom u svakom pogledu predstavlja pomno uređen dokumentu u kojem je biskup vrlo detaljno razdijelio svoju ostavštinu na razini brige za institucije, društvo i pojedince. Ona je izraz biskupove pobožnosti i odlučnog djelovanja pri uvođenju značajnih reformi u Zagrebačkoj biskupiji na izmaku 18. i prvim desetljećima 19. stoljeća. Jednako živopisno svjedoči o Vrhovčevoj vještini upravljanja gospodarskim poslovima te potvrđuje njegov izniman društveni utjecaj.