Među Rimljanima, samo je jedan crveni plašt

Kad kostimografska pogreška postane povijesna „činjenica“

izv. prof. dr. sc. Siniša Bilić - Dujmušić

Plašt je odjevni predmet koji se danas vezuje isključivo uz visoku modu i visoko društvo. Kome od svakodnevnog svijeta pada na pamet nositi plašt izvan karnevala? No, zahvaljujući jednostavnosti izrade i primjene, nekada je bio esencijalni dio odjeće kojega je imao, ili barem nastojao imati, baš svatko. Ne samo to, neki su plaštevi imali veliku društvenu i ritualnu svrhu i označavali vođu, osobu od autoriteta u nekom polju. Pa je izraz „preuzeti plašt“ bio sinonim za „stupiti na prijestolje“ (primjerice u Bibliji: 2 Kralj. 2:13). 

E sad, cijelog se života bavim rimskim osvajanjem Ilirika, pa onda i rimskom vojskom i ovo vam pišem jer me već desetljećima nerviraju plaštevi. Ili preciznije: nerviraju me moderni prikazi plašteva na antičkim rimskim vojnicima. Zašto? Svi su crveni! 

Prođite crkvama i u mnogo njih na zidovima ćete naći četrnaest slika koje prikazuju Križni put. Ovdje ćete vidjeti rimske vojnike kako prate Isusa prema Golgoti, bičuju ga, svlače, pribijaju na križ, stražare pod raspelom. I svi nose crvene plašteve! Pa su onda ti crvenu plaštevi na legionarima ušli u Hollywood; od ručno bojanih Cezara i Kleopatre (1945.) i Quo vadis? (1951.), preko Ben Hura (1959.), Spartaka (1960.), Kralja kraljeva (1961.), Kleopatre i Pada Rimskog Carstva (1964.), do Gladijatora (2000.), do TV serija Rim (2007.), Orao (2011.), Uskrsnuće (2016.). U redu, na početku filma u boji to je možda bilo opravdano činjenicom da je crvena vizualno vrlo izražajna boja, pogotovo na plaštu koji se vijori na vjetru, pa se njome naglašavala nova čarolija kolora na platnu. No onda su hollywoodski kostimografi počeli prepisivati rješenja od svojih prethodnika i perpetuirali su sliku rimskih vojnika koja nije historiografski opravdana i potpuno je lažna. Zahvaljujući tako stvorenoj slici u našim glavama, danas susrećemo „rimske legionare“ kao turističku atrakciju ispred rimskog Koloseuma ali i na splitskom Peristilu, na Korzu u Rijeci, prikazu Isusove muke u Imotskom, na Rimskim danima u Varaždinu, među žudijama u Slivnu, a kršćani u cijelom svijetu organiziraju procesije i prikazanja s rimskim vojnicima kao obaveznom scenografijom živog prikaza Križnog puta. I svi ti „rimski legionari“ na svim tim mjestima imaju crvene plašteve! Ako mi ne vjerujete pogledajte slike po internetu. 

Prvo, oni vojnici koji su izvršili kaznu izrečenu Isusu nisu bili rimski legionari. Niti jedna rimska legija tada nije bila stacionirana u Judeji. U tvrđavi Antonia u Jeruzalemu tada je boravila postrojba od 500-600 augzilijaraca (pomoćnih trupa koji nisu rimski građani), nazvana Cohors I Sebastenorum (Sebaste je latinski naziv za grad Samariju). Ona je nastala tako što su Rimljani zadržali pod oružjem gardu kralja Heroda, popunjenu Sirijcima i Samaritancima, te ju reorganizirali u pomoćnu kohortu. Oni sigurno nisu nosili segmentirane oklope u kakvima ih redovito prikazuju jer takve su imali isključivo legionari – uostalom segmentirani oklopi u širu uporabu ulaze tek za Trajana, 80-ak godina nakon Isusove smrti. A vjerojatno tom prilikom nisu ni nosili plašteve: posao im je bio otpratiti tri osuđenika do stratišta nedaleko gradske kapije, pa što bi se kuhali pod plaštevima na travanjskim temperaturama od preko 20 stupnjeva. 

Drugo, niti jedan rimski vojnik nije mogao nositi plašt crvene boje. Da, svi rimski vojnici su imali plašteve. Jednako tako, u vrijeme kada sam odsluživao vojni rok u JNA, svi su vojnici dužili šatorska krila. Oba ova predmeta služila su istoj svrsi: da vojnika (i njegovu opremu) zaštite od hladnoće, mraza, vjetra, kiše, blata, snijega, jutarnje rose, jakog sunca – pa i da se u njih natrpa nešto što treba prenijeti na manje udaljenosti - a bili su relativno jeftini i jednostavni za korištenje i održavanje. Sva ta šatorska krila bila su sivomaslinasta ili u istoj maskirnoj šari. Rimski vojnički plaštevi vjerojatno nisu bili toliko uniformni, ali potpuno je sigurno da niti jedan od njih nije bio crven. Ili točnije: takav je postojao, ali samo jedan jedini. Paludamentum je plašt krvavo crvene boje koji je bio oznaka vrhovnog zapovjednika rimske vojske. On nije samo oznaka ranga već i kultni objekt. Čuvao se u Marsovom hramu u Rimu i kada neki Rimljanin dobije vojno zapovjedništvo tada bi otišao u Marsov hram zadužiti ga. Također, nakon što rat završi, zapovjednik je ritualno vraćao paludamentum u hram. Taj plašt predstavlja predmet duboko vjerske prirode i potvrdu odnosa s bogovima, a to su stvari s kojima se običnim smrtnicima nije za zezati i nikome ne bi palo na pamet imitirati ga te time vrijeđati samog boga Marsa. U njemu se vrhovnog rimskog zapovjednika moglo jasno prepoznati među vojskom (a da mu je upravo to svrha potvrđuje i naziv: lat. palam = otvoren, prepoznatljiv, jasno vidljiv, Varro, De lingua latina 57.37). Dok senatora Kvinta Arija, zapovjednika flote iz Ben Hura, u scenama borbe na palubi broda ne možete ni uočiti od šume crvenih plašteva njegovih vojnika. Na kraju, tko uopće ulazi u bitku noseći plašt koji ti samo može smetati i ometati pokrete tijelom? A da ne govorimo da ga može slučajno nogom nagaziti vlastiti suborac iza tebe i zakočiti te u pokretu baš dok te neprijatelj pokušava lupiti mačem. 

Imamo dosta povijesnih potvrda da su Rimljani paludamentum poštivali kao vrlo ozbiljnu stvar, no navest ću, za ovaj tekst, samo dvije. Za pokušaja razbijanja Cezarove opsade Alezije galski su poglavice slali pojačanja na ono mjesto gdje se nalazio sam Cezar, pretpostavljajući da će osobno biti tamo gdje su Rimljani najugroženiji: a prepoznali su ga po boji plašta (Caes. Bell gall., 7.88). Neposredno prije bitke kod Kare, gdje je katastrofalno poražen i ubijen, Kras je skinuo svoj paludamentum i navukao neki crni plašt. Radilo se o tome da je prethodnog dana pao s konja u rijeku i od toga se prehladio pa se ogrnuo drugim plaštem koji je bio topliji. Ali njegova vojska to nije dobro primila. To što je zapovjednik uklonio svoj zapovjedni plašt i zamijenio ga drugim crne, žalobne, boje dovelo je do znatnog pada morala među legionarima baš prije ulaska u odlučnu bitku (Val. Max. 1.6.11; Plin. Nat. hist. 22.1). Primjer sa Cezarom jasno pokazuje da se striktno poštovala namjena zapovjednog plašta u prepoznatljivosti zapovjednika. Dok primjer s Krasom naglašava kako je sama vojska tom plaštu pridavala mistična i religijska svojstva. 

Sve u svemu, na rimskim vojnicima nije bilo crvenih plašteva. Uopće! 

Za kršćane je najčuveniji rimski vojnički plašt onaj sv. Martina, kojega je svetac raspolovio i jednu polovinu dao siromahu, a drugu zadržao. No, ako razmislite: čemu uopće može poslužiti polovina plašta? Krajnji rezultat bio bi da umjesto jednog nepokrivenoga (siromaha) sada imamo dva nedovoljno pokrivena (i siromaha i Martina): umjesto jednoga smrzavaju se dvojica. Ali ovdje postoji jedna kvaka o kojoj ljudi danas ne vode računa. Martin je bio rimski časnik koji je služio u konjici u današnjem Lyonu i to kao katafrakt. Katafrakti su udarna konjica u kojoj su i konji i konjanici u teškom oklopu (grč. katáphraktos = potpuno oklopljen). Oni nemaju običan plašt „za jednu osobu“, nego jako veliki plašt kojim mogu istovremeno prekriti i sebe i konja. On prvenstveno služi za zaštitu od sunca: dok na nekom brdu satima čekaju zapovijed za pokret sunce će njihove metalne oklope pretvoriti u pećnicu. Konji su (kao i ljudi, uostalom) jako osjetljivi na toplotne udare, a konj (za razliku od čovjeka) nema osjećaj da mu se tijelo pregrijava te neće ništa poduzeti da se zaštiti i nastavit će se pregrijavati sve dok to ne dovede do srčanog udara i smrti. Zato konja cijelog obučenog u metal (a i oklopljenog konjanika) valja zaštititi od direktnih sunčevih zraka – tako da se oba istovremeno prekriju velikim plaštem. Taj Martinov katafraktski plašt bio je veličine omanjeg šatora pa je njegova polovina bila dovoljna da ogrne i cijelog siromaha i cijelog Martina. Jedini koji je ostao nepokriven bio je konj. No, konj se sigurno nije smrznuo jer ima dlaku, a kretanjem mu se tijelo jako zagrijava. Jedina žrtva ipak je bila Martinova: za svake kiše više nije mogao prekriti konja i morao je puno češće brusiti hrđu s konjskog oklopa. A za svake vrućine morao je prekriti osjetljivijeg konja i sam se kuhati. Jer ako nije imao novca za dati siromahu tada sigurno nije imao ni za kupiti novi katafraktski plašt, a vojnička plaća (stipendia), za razliku od po njoj nazvanog studentskog prihoda, stizala je samo jednom godišnje.