„Bog i Hrvati“ na optuženičkoj klupi

Ili kako podučavati o jugoslavenskom komunizmu

prof. dr. sc. Ivica Miškulin

Svojevremeno, dok sam bio zadužen za kolegije iz druge polovice hrvatskog XX. stoljeća, nerijetko sam studentima znao govoriti o pravosuđu kao izvrsnom indikatoru stvarne prirode jugoslavenske komunističke države. Preciznije, njezine gotovo vrhunski izbrušene vještine političkog kameleonstva, odnosno vještog pretvaranja. U najkraćim crtama, pravosuđu je prva zadaća bila zaštita države koja, opet, nije bila ništa drugo doli draperija stvorena kako bi prikrila nedemokratsku ili jednopartijsku vladavinu komunista. Navedeno pritom ne znači da pojedini suci nisu znali ili mogli pravedno i pravično presuditi u slučajevima fizičkih napada, prometnih nesreća ili privrednog kriminala. Tamo gdje su, s druge strane, uglavnom pokazivali da su prije svega tek poslušni vojnici partije bila je problematika političkih delikata, odnosno postupaka u kojima se doista ili tek percipirano napadala država, a iza nje onda i mesijansko opravdanje komunističke vladavine. U tim godinama je ipak znalo ponekad doći do manje politiziranog ozračja u društvu, pa se onda i pravosuđu otvorio prostor za nešto samostalniji te pošteniji rad.

Jedno je od takvih razdoblja bilo Hrvatsko proljeće kada je doista došlo do stvaranja prostora ograničene liberalizacije, koji su međutim ugušeni Titovim konzervativnim protuudarom u Karađorđevu potkraj 1971. Usred razvoja hrvatskog reformsko-narodnog pokreta, odnosno masovnog i heterogenog hrvatskog okupljanja, podjele na pristaše te protivnike ulaze i u redove sudaca te tužitelja. Protivnici pokreta očekivano zastupaju isključivo dogmatska stajališta pa fenomen hrvatskog nacionalizma i dalje tretiraju jedino te isključivo kao neprijateljsku pojavu. Nerijetko ga definiraju notornim terminom šovinizam koji je najbolje razumjeti kao agresivni nacionalizam, odnosno onaj koji sa neutemeljenom superiornošću gleda na druge narode.

U ljeto 1970. okružni tužitelj u Splitu Ljubo Prvan upravo za krimen šovinizma optužuje tada iznimno popularnog pjevača Vicu Vukova. Nastupajući na završnoj večeri festivala „Postirske fraje“ na Braču, Vukov je na prsima drugog pjevača primijetio križ te nastavio govoriti: „Što je to? A, Bog i Hrvati. Dobro je.“. Vukov tada nesumnjivo oličava probuđeni hrvatski nacionalni osjećaj većine Hrvata, a među njima i značajnog broja članova Saveza komunista. Poznat je, pored ostalog, i po glasnim komentarima tijekom koncerata, a popriličan ih se broj vrti oko nekog aspekta hrvatske nacionalne tematike. Prvan, pak, predlaže da se protiv Vukova pokrene prekršajni postupak, ali do toga – vjerojatno intervencijom nekog iz vrha režima u Zagrebu – ipak ne dolazi.

Za temu ovog teksta važnije je detaljnije se pozabaviti Prvanovim obrazloženjem zahtjeva (prikazanim u prilozima) jer iznimno mnogo govori o sadržaju i karakteru nedemokratske prirode jugoslavenskog komunizma, ali i upućuje na posebnu vrstu znanja koju razumijevanje takvih dokumenata zahtijeva. Na početku, na prvoj razini promatranja, odmah se treba suočiti s pravilom da povijesna istina nije čimbenik od bilo kakve važnosti. Stoga se u sudskim ili prekršajnim postupcima poput ovoga uopće nije utvrđivalo jesu li inkriminirane riječi istinite. Da je do postupka došlo kriterij pravednosti nalagao bi utvrđenje znači li parola „Bog i Hrvati“ doista „poistovjećivanje vjerske i nacionalne pripadnosti“. (Znamo, naravno, da ne, jer se radi o starčevićanskoj krilatici koju je koristila Stranka prava te koja nije sadržavala politički cilj poistovjećivanja katoličanstva i hrvatskog nacionalizma). Tumačenje parole je, stoga, umetnuto kako bi se postigla politička osuda osumnjičenih riječi, a kao nužan preduvjet za dolazak do osuđujuće presude.

To je, pak, ostvareno u dva temeljna vida. Prvi je nešto skriveniji i zato traži uočavanje onoga što Prvan nije spomenuo. Prozivanje ili proskribiranje nepostojeće integracije „vjerske i nacionalne pripadnosti“ koja se navodno krije iza parole ima za cilj uputiti ili instruirati sud da Vukov zlonamjerno preskače, zaobilazi i negira povijesnu ulogu komunista i njihove ideološko-političke platforme u povijesti hrvatskog naroda (ujedno i jedine dopuštene). Premda u spomenutom obliku nije postojao, neprijatelj se dakle izvlači kako bi se opravdala optužba protiv Vukova. Karakteristično, nadalje, većina se simbola političkih i ideoloških protivnika komunista potom izravno povezuje s razdobljem NDH te stranom okupacijom. Parola „Bog i Hrvati“, kako dodaje Prvan, „ima poznato značenje u političkom životu predratne Hrvatske“, a „kleronacionalisti“ koji su je navodno koristili završili su „u aktivnoj suradnji sa okupatorom tokom oslobodilačke borbe hrvatskog naroda“. Vukov je stoga neprijateljski djelovao jer je negirao komuniste kao jedine „osloboditelje“ Hrvata i jer je izgovorio parolu koju su navodno koristili protivnici komunista. Njegova je zlonamjernost stoga očita.                                                                              

Drugi je vid politički motivirane dekontekstualizacije koju sadržava Prvanovo objašnjenje jednako važan. Da bi uputio na navodnu Vukovljevu krivnju okružni tužitelj identificira skupine koje su se izgovorom parole mogle osjetiti povrijeđenih osjećaja. To su: Hrvati ateisti ili agnostici i pripadnici drugih vjeroispovijesti koji nisu Hrvati. Tvrdnja je evidentno krajnje proizvoljna budući da podrazumijeva da je u publici bilo takvih osoba i da ih je izgovorena parola uvrijedila. Dokaze za iznesene tvrdnje međutim Prvan ne donosi. Gotovo u pravilu kad je riječ o politički motiviranim procesima iz vremena komunističke Hrvatske u optužbu se unose pojedinci i skupine koji su se navodno osjetili ili mogli osjetiti uvrijeđenim izgovorenim riječima. 

Zatim, okružni tužitelj ne odgovara na logično pitanje koje glasi: zašto bi se skupine koje Prvan identificira osjetile povrijeđenih osjećaja kad im se uputi parola „Bog i Hrvati“? Parola, prvo, nije bila zabranjena iz čega proizlazi da se mogla slobodno izgovarati u svim prilikama i, drugo, zašto bi je primjerice Hrvat ateist ili Srbin pravoslavac doživjeli kao poruku mržnje kad ih uopće ne spominje? Odgovori nude objašnjenje. U političkim motiviranim procesima kakvih je u komunističkoj Hrvatskoj primjerice 1980.-1990. organizirano na stotine kažnjavao se pojedinac koji se usudio napisati ili izgovoriti kakvu nepoćudnu ili tek kritičku riječ, a prosudba o nepoćudnosti ili kritičnosti napisanog ili izgovorenog bila je u isključivoj ovlasti režima. Pravi je cilj političkih procesa stoga bila pravosudna zaštita režima, odnosno radilo se o zloporabi pravosuđa u svrhu sprječavanja nastanka političke alternative vladajućim komunistima. 

Na kraju, nekoliko informacija o stanju arhivskih izvora kad je pravosuđe komunističke Hrvatske u pitanju. Kako se ovom temom u razdoblju od 1966. do 1980. bavim sad već gotovo pet godina, neskromno ću zaključiti da je u punom smislu riječi žalosno. Najprije, velik dio gradiva jednostavno nije sačuvan. To se u prvom redu odnosi na upravnu dokumentaciju pravosudnih ustanova poput Vrhovnog suda Hrvatske, Javnog tužilaštva Hrvatske, okružnih sudova i tužiteljstava te sudova za prekršaje, a osobito na posebno važnu dokumentaciju osnovnih organizacija Saveza komunista u njima. Dakle, u slučaju većine pravosudnih ustanova nisu sačuvani redoviti i posebni izvještaji o radu te posebnim događajima, korespondencija s drugima, zapisnici kolegija i zapisnici sa komunističkih sastanaka. Samo je donekle loše posljedice tog problema moguće ublažiti pravosudnom dokumentacijom koja se nalazi u fondovima drugih ustanova ili političkih te parapolitičkih tijela, rijetkim memoarskim prilozima ili novinskim člancima. 

Kad je riječ o dokumentaciji sudskih procesa, pri čemu su posebno važni oni u kojima su pojedinci optuženi za političke delikte, onda je situacija ipak nešto bolja. Dobar je dio, naime, sačuvan, ali istraživanje usporavaju tri problema. Radi se o (nažalost, još uvijek važećem) pravilu izlučivanja, što znači da se nakon proteka određenog broja godina (obično deset) iz spisa izdvaja kaznena prijava policije, istražni materijal, optužnica, dokumentacija obrane i zapisnici glavne rasprave te eventualne žalbe nakon čega se unište, pa zapravo ostaju samo presude. Zatim, tu je problem (ponekad, ali s tendencijom širenja) prestroge primjene zaštite osobnih podataka pa se, primjerice, ako objavim ime i prezime osuđene ili oslobođene osobe koja nije poznata ili nije umrla određeni broj godina od trenutka objave, izlažem tužbi. Konačno, tu je i poteškoća da se izvori do 1990. i dalje često nalaze u pismohranama sudova ili tužiteljstava, a ne treba posebno isticati da njima prvi posao nije priprema dokumentacije istraživačima.

Posebno bih htio istaknuti nerješiv problem nedostatka dokumentacije prekršajnih političkih procesa. Naime, nije se teško složiti sa stavom da bi potpuna znanstvena analiza procesa vođenih zbog izvikivanja ili isticanja nepoćudnih simbola ili, pak, pjevanja nepoćudnih pjesama od proljeća 1945. do proljeća 1990. mogla biti od pomoći i današnjem hrvatskom društvu. Golema je većina takvih procesa vođena na sudovima za prekršaje koje je najbolje razumjeti kao kaznene postupke „u malom“, odnosno procese koji su završavali brzo (u par mjeseci) te nisu privlačili pažnju javnosti i medija. Takva bi analiza međutim zahtijevala uvid u gradivo prvostupanjskih te drugostupanjskih prekršajnih postupaka. To se nažalost ne može učiniti jer dokumentacija prekršajnih političkih postupaka gotovo uopće nije sačuvana.