Sv. Martin - vojnik, monah i biskup
Izv. prof. dr. sc. Ines Sabotič
Opće je poznata veza između Martinja i vina; tradicija krštenja mošta gotovo je potisnula samu stvarnost Martinova života, sveca Rimskoga Carstva iz 4. stoljeća. Sulpicije Sever, njegov nasljedovatelj i učenik, još je za života svoga duhovnoga uzora, sastavio hagiografiju Život sv. Martina. To djelo donosi zanimljive crtice. Tako Sulpicije Sever, pri opisu monaške svakodnevice, napominje kako se vino nije pilo, osim kada je netko bio bolestan.
Dok se kultura običajnosti izražava pučkim slavljima vezanima uz sv. Martina, kršćanska tradicija veže se uz uzornost njegova života. Crkva ga prepoznaje i kao prvoga sveca koji nije umro mučeničkom smrću te ga priznaje kao ispovjedatelja. Iz njegova se života prije svega pamti njegov čin milosrđa, glavni motiv u prikazu Martinova života: vojnik na konju – nekršten, još katekumen – dijeli svoj plašt s promrzlim siromahom pred vratima grada Ambianuma (današnji Amiens u Francuskoj. Sulpicije Sever opisao je još mnoga druga Martinova djela kao primjerice vraćanje u život obješenog samoubojice, ozdravljenje paralizirane djevojke ili oslobođenje trojice opsjednutih.
Kad nije prikazivan kao milosrdni vojnik, prikazivan je kao biskup, često s guskama. Naime, narod ga je 371. aklamacijom izabrao za biskupa – iako se skrivao od ljudi koji su ga tražili, guske su ga odale. Manje je poznato da je on, osim što je bio – tek treći – biskup grada Turona (današnji Tours u Francuskoj), bio također monah i osnivač prve monaške zajednice na Zapadu u Ligugéu (361.) po uzoru na one istočne vezane uz Antuna Pustinjaka, Pahomija i druge. I nakon što je postao biskup, Martin se nije odrekao monaškoga života te je osnovao novu zajednicu u Marmoutieru (oko 375.). Sulpicije Sever navodi da su Martinovi monasi, osim što su se molili, također prepisivali knjige. Ne čudi stoga što on ima posebno mjesto i kod benediktinaca.
Martin je bio vojnik, a vojnički je život bio surov i izložen svakovrsnim manama, ali je i razvijao određene vrline kao što su skromnost, lojalnost i hrabrost te osjećaj za zajednicu i spremnost za žrtvu. Godine 356., blizu Triera, cezar Julijan otpustio ga je iz vojske nakon što je on nenaoružan stao pred neprijateljsku vojsku, a neprijateljski Germani zatražili mir. Želju da se sukobi rješavaju mirnim putem i da se krv ne prolijeva – što nije bilo tipično za rimsku vojsku – pokazao je i kasnije, dok je bio biskup. Primjerice kada je car Maksim osudio na smrt Priscilijana, biskupa i krivovjerca, Martin se suprotstavio osudi, ali bezuspješno. No, u rušenju poganskih hramova nije susprezao svoju žestinu.
Martin koji se otkriva u izvorima svjedok je i sudionik dubokih promjena koje se zbivaju tijekom 4. stoljeća u kasnom Rimskom carstvu. Rođen je oko 316. godine u Sabariji (današnji Sombatel u Mađarskoj) kao poganin par godine nakon što je Milanski edikt (313.) dao slobodu kršćanima. Zatim je, još kao vojnik, postao katekumen i dao se krstiti – nakon što je bio Cezarov vojnik, Martin je postao Kristov vojnik. Umire 397. u Condate-u (današnji Candes-Saint-Martin u Francuskoj), blizu Toursa pet godina nakon što je car Teodozije zabranio poganstvo (392.) te tako kršćanstvo učinio službenom religijom Rimskog Carstva.
Martinov lik – Kristov vojnik, monah i biskup – promiče novu vrlinu: milosrđe. To milosrđe, oslonjeno na Evanđelje, unosi nadu i otvara nove horizonte u neizvjesnim vremenima, usred burnih događaja kasne antike i raspadanja staroga svijeta.
Prijedlozi za čitanje:
Sulpicije Sever. Život svetoga Martina. Preveo i s latinskog preveo Stjepan Kušar. Zagreb: Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska, Hrvatsko katoličko sveučilište, Kršćanska sadašnjost, 2023.
Zaradija Kiš, Antonija. Sveti Martin: Kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj. Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, 2004.