Kada je Japan rekao zbogom samurajima

Život i djelo Saiga Takamorija

Ivan Pirić, student I. godine diplomskog studija Povijesti

Proljeće je godišnje doba koje se u Japanu posebno obilježava Hanamijem, festivalom promatranja cvjetanja japanske trešnje. Taj je festival duboko ukorijenjen u tradiciju Japana jer simbolizira prolaznost života. Možemo samo zamisliti što bi se dogodilo kada bi taj djelić tradicije bio ugašen radi modernizacije društva. Bi li se našla neka osoba poput Saiga Takamorija koja bi se pobunila i dala život za svoja uvjerenja? I kako bi život te osobe u japanskoj povijesti izgledao: samo kao prolazna latica japanske trešnje ili bi ga, baš kao i Saiga, pamtili kao posljednjeg samuraja? 

Sukob tradicije i modernosti

Devetnaesto stoljeće u Zemlji Izlazećeg Sunca označava prekretnicu kada Japanci napuštaju drevne društvene obrasce i ulaze u moderno doba. No, krenimo redom. Do 12. stoljeća Japanom je vladao Mikado (stari japanski naziv za cara) za kojeg su njegovi podanici držali da ima božansko podrijetlo. Nastankom feudalnog sustava u 12. stoljeću, Mikadova moć je opadala, a rasla je moć velikih feudalnih obitelji. Moćna obitelj Tokugawa preuzela je 1603. vlast u Japanu i stekla titulu šoguna, označivši početak razdoblja poznatog kao šogunat. Iako je Mikado i dalje bio božanski vladar s de iure vrhovnom vlašću, šoguni su, zahvaljujući stvarnoj političkoj moći, de facto upravljali Japanom. Osim šoguna i Mikada, japanski politički sustav sastojao se od nekoliko klasa. U razdoblju prije šogunata, zemljom su uz cara upravljali kuge, dvorski plemići. Važnu ulogu imale su i druge dvije političke skupine: daimyo, feudalni gospodari, i njihovi vazali, samuraji, koji su predstavljali temelj japanskog društva. Upravo iz redova samuraja dolazi i junak naše priče Samuraji su činili vojnu elitu te ujedno pripadali najobrazovanijoj društvenoj klasi. Svaki je samuraj nosio dva mača, dugi i kratki, a živjeli su po pravilima Bushido kodeksa, koji propisuje pravila vojničke časti. Za svoju su službu primali naknadu u obliku stipendije koja se isplaćivala iz središnje žitnice, a po svojoj naravi sličila je državnoj plaći. 

Vladavina šoguna tijekom godina sve je više slabjela, a u listopadu 1868. šogunat je ukinut. Padu šogunata uvelike je pridonio dolazak američkog komodora Matthewa Calbraitha Perryja 8. srpnja 1853., koji je zatražio sklapanje trgovinskog ugovora između Japana i SAD-a. Iako je još od 1630-ih Japan provodio politiku izolacionizma, pod prijetnjom vojnog napada šogun je bio prisiljen potpisati ugovor. Nakon što je 1866. na vlast došao novi šogun Keiki i novi car Mutsuhito, poznatiji kao Meiji, 1867. dolazi do konačnog obračuna. Šogunove su snage tada poražene, a uspostavljena je nova vlast po uzoru na carsku upravu iz 12. stoljeća. Padom šogunata započinje restauracija, odnosno modernizacija Japana, koju su samuraji pokušali zaustaviti Satsuma pobunom zbog nezadovoljstva odbacivanjem tradicionalnih vrijednosti. 

„Posljednji samuraj”

Saigō Takamori bio je jedna od središnjih figura najvažnijih političkih i društvenih previranja u drugoj polovici 19. stoljeća. Rođen je 7. prosinca 1827. u Kagoshimi, u pokrajini Satsuma. Tijekom školovanja u Kyotu, Saigō Takamori oblikovao je svoje političke stavove, zagovarajući oslobođenje Japana od šogunske dominacije i povratak vlasti caru (Mikadu). Zbog svojih stavova o šogunatu bio je pod stalnim nadzorom vlasti. U jednom je trenutku počeo vjerovati da njegova borba za svrgavanje šoguna nema budućnosti, zbog čega se, zajedno s prijateljem Gasshom, odlučio na samoubojstvo utapanjem. Međutim, plan mu nije uspio te ga vlasti Satsume, želeći ga zaštititi, ali i izbjeći optužbe za pomaganje neprijateljima šogunata, protjeruju na mali otok Ōshimu. Umjesto da ga boravak na otoku odvrati od otpora prema šogunatu, njegova mržnja prema režimu samo se dodatno pojačala. Godine 1863. daimyo iz pokrajine Satsume, Shimazu Saburō, poznat i pod imenom Shimazu Hisamitsu, oslobodio je Saigōa iz zatočeništva, čime je započelo njegovo ponovno aktivno sudjelovanje u političkim zbivanjima. U borbama protiv šogunovih snaga Saigō Takamori zapovijedao je postrojbama iz pokrajine Satsume te je imao ključnu ulogu u konačnom padu šogunata u listopadu 1868. Osim toga, povjeren mu je zadatak vojnog savjetnika koji je pratio vrhovnog zapovjednika, princa Arisugawu (strica cara Meijija), u pregovorima o miru sa šogunom. Završetkom šogunata započinje razdoblje poznato kao Meiji restauracija, obilježeno ubrzanom modernizacijom Japana i prihvaćanjem zapadnih vrijednosti. U novom, moderniziranom Japanu Saigō je obnašao dužnost vijećnika u vladi. Njegova uloga bila je više simbolična i služila je kao jamstvo samurajima da će njihovi interesi biti uzeti u obzir. 

Reforme samurajskog staleža započele su u rujnu 1871. Reforma je ukinula obvezu nošenja mačeva za samuraje, omogućivši im da sami odluče žele li ih i dalje nositi ili ne. Sljedeća velika promjena dogodila se 1873., kada je samurajima ponuđena mogućnost da svoje stipendije zamijene tridesetogodišnjim državnim obveznicama. Te iste godine Saigō je napustio vladu i vratio se u rodnu Satsumu. Reforma koja je izazvala najveće nezadovoljstvo dogodila se 28. ožujka 1876., kada je vlada zabranila nošenje mačeva svima osim vojnicima, policajcima i časnicima na državnim svečanostima. Osim toga, pretvorba stipendija u obveznice, koja je bila dobrovoljna 1873., sada postaje obavezna, što je značilo pad prihoda samuraja za 30%. Reforme su ozbiljno narušile samurajski način života, što je izazvalo duboko nezadovoljstvo i dovelo do brojnih nemira. Čitava 1877. obilježena je sukobima između samuraja i carske vojske. Vlada je prvo pokušala izbjeći sukob oduzimanjem streljiva iz Satsume, no pobunjenici su 30. siječnja preduhitrili carsku vojsku i iz barutane u Kagoshimi uklonili 60.000 komada streljiva. Dodatni izvor napetosti bilo je otkriće špijuna koji su se infiltrirali među stanovnike Satsume kako bi ih odvratili od pobune. Nakon što je isprva podržavao modernizaciju i Carstvo te aktivno sudjelovao u službenoj carskoj vojsci, uslijed političkog preokreta, Saigō se distancirao od carskog režima i počeo se zalagati za očuvanje tradicionalnih vrijednosti i položaja samuraja. 

Saigō je 7. veljače najavio pohod na Tokio s ciljem izravnog suočavanja s vladom, nezadovoljan smjerom reformi i gubitkom tradicionalnih vrijednosti. Pobunjenička vojska predvođena Saigōm brojala je oko 12.000 ljudi i započela je pripreme za rat. U usporedbi s carskom vojskom, njihova vojna snaga bila je slabija i tehnički inferiorna. Dok je carska vojska bila brojčano nadmoćnija, opremljena suvremenim vatrenim oružjem i topništvom, pobunjenici su raspolagali ograničenim brojem uglavnom zastarjelih pušaka i oslanjali se na tradicionalno oružje poput katana. Cilj pobune bio je pratiti Saiga do Tokija kako bi se obračunao s vladom. Prva bitka dogodila se 23. i 24. veljače 1877., kada su pobunjenici napali dvorac Kumamoto. Opsada dvorca trajala je do 15. travnja, kada je carska vojska razbila pobunu i nanijela težak poraz Saigōvim snagama. Od tog trenutka pobunjenici su se stalno povlačili sve do konačnog obračuna. Posljednja bitka dogodila se 24. rujna 1877. kod Shiroyame, čime je simbolično označen kraj samurajske klase. General carske vojske Yamagata Aritomo naredio je svojim vojnicima da opkole posljednjih 400 samuraja, uključujući i Saiga Takamorija. Saigō je tijekom bitke ranjen metkom u bedro. Ne želeći da njegov zapovjednik padne živ u ruke neprijatelja, poručnik Hemmi Jūrōda odsjekao mu je glavu jednim zamahom mača, nakon čega je i sam izvršio samoubojstvo. Saigō Takamori je 22. veljače 1889. službeno amnestiran od svih optužbi protiv države te je postao simbol japanske časti i vrline. Zbog svoje ustrajne borbe i odanosti idealima, ostao je upamćen kao „posljednji samuraj“. 

Saigova pobuna bila je više od vojnog sukoba. Bio je to posljednji pokušaj očuvanja samuraja. Iako poražen, Saigova dijela ostaju upamćena u japanskoj povijesti kao simboli lojalnosti, časti i tradicionalnih vrijednosti. I ne, Saigō Takamori nema apsolutno nikakve veze s holivudskim filmom Posljednji samuraj s Tomom Cruiseom. Ta interpretacija tek slobodno i romanizirano prikazuje kraj samurajske ere. Jedini autentični element koji povezuje film s historiografijom jest lik Katsumota (Ken Watanabe), koji je djelomično inspiriran stvarnim povijesnim likom Saigōom Takamorijem, poznatim kao „posljednji samuraj“.