Danas je sutra

Pretpostavke budućnosti iz 19. stoljeća pogledom znanstvene fantastike

Dominik Bučar, student 1. godine diplomskog studija Povijest

Čovječanstvo oduvijek spekulira o budućnosti. Ova tvrdnja potvrđena je raznim primjerima iz prošlosti i sadašnjice; od utopijskih modela Platonove Republike do proročkih zapisa Nostradamusa i Hildegarde iz Bingena. Želja za razumijevanjem budućnosti sveprisutan je kulturni fenomen. Prosvjetiteljski mislioci poput Louisa-Sébastiena Merciera koristili su jeu definiranju filozofskih kritika društva, dok su drugi poput Thomasa Malthusa predviđali demografske trendove oslanjajući se na teorijske postavke. Predviđanje pretpostavljene ili zamišljene budućnosti vidljivo je i danas u raznim medijskim okvirima: novele, filmove, video igre, itd. Tko dosad nije čuo za Star Wars, StarCraft ili Starship Troopers? Stoga, nipošto nije suludo, već posve logično, slične pojave pripisati ljudima u 19. stoljeću.

Lako je zamisliti kako su ljudi u prošlosti imali svoju viziju budućnosti, slično kao što mi danas maštamo o putovanjima u svemir, inteligentnim robotima i laserskim puškama. Ono što je nama danas normalno, njima je bila čista znanstvena fantastika. Istinski nastanak znanstvene fantastike pronalazi se u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Rođenje novog žanra nije bila samo slučajnost tipičnog ciklusa popularnosti žanrova, nego rezultat širih društvenih i političkih promjena od industrijske revolucije do rasta pismenosti i novinskih objava kolonijalnih pustolova.

Prateći politiku Treće Francuske Republike, Vernova je domovina doživjela rast ideja o „proročkoj viziji budućnosti“ čiji je vrhunac dosegnut 1889. Pod utjecajem starije, prosvjetiteljske vizije „napretka“, primarno političke i filozofske naravi, te vanjskih faktora poput industrijske revolucije i kolonijalne ekspanzije, nastupila je nova opipljiva vizija „napretka“ koju karakterizira prisutnost materijalnih znanstvenih i tehnoloških otkrića. Zahvaljujući utjecajima znanosti te radu pojedinih pisaca, 19. stoljeće moglo bi se smatrati kolijevkom znanstvene fantastike. To je vrijeme kada Mary Shelley, H.G. Wells i Jules Verne pišu njihova najpoznatija djela. Miješajući znanstvene teorije s misticizmom romantičarske i realističke književnosti te postaju utemeljitelji novog i zasebnog žanra.

Ti autori nisu samo zamišljali svoju budućnost, već su se osvrtali na širi svijet, smještajući ga u mali okvir stranica knjige. Tamo su otkrivali vlastite ideje, razmatranja i ideološke pozicije, te su se nadovezivali na postojeće većinom optimistične društvene stavove i teoretske aplikacije zasnovane na dostupnoj literaturi. Njihova djela nisu bila namijenjena predstavljanju konačnih proročanstava, ona su bila odrazi i socijalni komentari na njihovu sadašnjost, uglavnom kroz subjektivno oblikovanje poruke i narativa. Potpunija i bolja ideja njihove slike „budućnosti“ stoga se može izvući jedino detaljnom komparacijom podudarajućih elemenata tog žanra. To jest, obazirući se na trendove u društvu, dobit će se potpuniji prikaz kolektivne mašte, promatrajući književnost i umjetnost u duhu vremena.

Neobjavljeni roman Julesa Verna Pariz u 20. stoljeću (napisan 1863., objavljen tek 1994.), jedan je takav primjer, premda pesimističnijeg tona od ostalih suvremenih njegovih i tuđih djela iste tematike. Priča opisuje iskustvo mladog umjetnika koji se bori s tehnokratskim i emocionalno-stagniranim društvom Pariza 1960-ih, čijim prikazom Verne kritizira ideju nekontroliranog znanstvenog napretka i dehumaniziranja. Taj se ton udaljio od njegovih kasnijih, optimističnijih i avanturističkih prikaza, a razlikovao se zahvaljujući savjetima Vernovog izdavača, Pierre-Julesa Hetzela. Poslušavši njegov savjet, Verne će se uspješno usmjeriti prema vedrijim narativima optimističkog realizma i ranog naturalizma, komercijalno bolje prodavanih u tadašnjoj francuskoj književnosti. Međutim, ta promjena nije značajna zbog same uredničke intervencije, već po svojem značenju iz perspektive urednika i tiskarske kuće motivirane profitom. Njihova je namjera bila održati javni interes za izdanje u potrazi za boljom prodajom. Unatoč tome, Pariz u 20. stoljeću iznenađujuće je točan po pitanju predviđanja tehničkih detalja: električna javna rasvjeta, osobni automobili, masivni neboderi, potpuna društvena obrazovanost, javni prijevoz i mehanizacija ratovanja. Verneova točna predviđanja blisko su povezana uz njegove mreže poznanstva znanstvenika i pustolova. Osim toga, pratio je znanstven u literaturu i novinske objave.

U spajanju književnosti sa znanstvenim elementima, Verne nije bio ni jedinstven ni prvi pionir. Roman Mary Shelley, Frankenstein (1818.), često se zna smatrati među prvim pravim primjerima znanstvene fantastike, a ideju za radnju crpio je iz tadašnje teorije galvanizma. U Neponovljenoj čudnovatoj priči jednog Hansa Pfalla, Edgar Allan Poe (1835.) koristio se konceptima atmosferskog tlaka i svemirskog vakuuma tijekom puta na mjesec. U Ratu Svjetova H.G. Wells opisuje scene korištenja bio-kemijskog oružja, marsovačkim crnim dimom i invazivnom vrstom crvenog korova. Ova djela ne vežu se samo spekulativnim sadržajem, nego na stvarnim znanstvenim idejama koje su bile korištene kao sredstva pokretanja radnje i stvaranja centralne metafore narativa.

Tijekom 19. stoljeća Francuskom je ovladao tehnološki optimizam. Svjetska izložba 1889. slavila je znanstvena dostignuća kroz ideje industrijskog napretka, kolonijalnih ambicija i republikanske modernosti ujedinjenih u viziji „budućnosti“. Taj optimizam pronašao se odražen i u slikovnim prikazima vremena od kojih je najpoznatiji primjer skupa od 69 ilustracija Jeana-Marca Côtéa pod nazivom Francuska 2000. godine. Poput književnosti, takve ilustracije 19. stoljeća često su se znale slagati po svojoj tematici i karakteristikama poput letećih sprava, prikaza svakodnevnog života, podvodnog svijeta, itd.

Najčešća pojava koju pratimo kroz ilustracije također je zasnovana na avanturističkom elementu futurizma prisutnom u popularnim novelama tog razdoblja. To možemo nadovezati na Vernova dva najpoznatija djela 20 000 milja pod morem i Oko svijeta u 80 dana, čije se središnje teme poklapaju upravo s takvim temama. Ovi vizualni prikazi, odraz su ostalih svoga vremena, tipično prikazivanih u navedenim situacijama s naglaskom na leteće sprave, podvodno istraživanje, elektrifikaciju i automatizaciju. Djela poput Izlazak opere 2000. godine i Zrak liječi u planinama pokazuju kolektivnu kulturnu fascinaciju letenjem, potencijalno kao odrazom optimističke budućnosti.

Vizije budućnosti koje promatramo kroz naočale 19. stoljeća nisu tek jednostavne priče stvorene s namjerom da popune vrijeme. Naprotiv, one postoje kao usporedivi odrazi društvenih aspiracija paralelnih onima u modernome svijetu. Autori poput Julesa Verna nisu bili proroci nego stilistički komentatori, čija su zamišljanja budućeg svijeta bila odražena u sadašnjost njihovog. Njihovi izumi sami po sebi nisu svrha, već alati narativa kojima su se karakterizirali društveni strahovi: izolacija, iskorištavanje, nejednakost, dehumanizacija, te također nada u istraživanje, obrazovanje i napredak. Iako različita u tonu i poruci, ova djela zajednički posjeduju jedan neupitan zajednički element: Povjerenje u znanstveni napredak. Jer nakon svega, čovječanstvo oduvijek spekulira o budućnosti.