Održana prva teološka tribina HKS-a Unicath dijalozi

U četvrtak 23. listopada 2025. održana je prva teološka tribina Hrvatskog katoličkog sveučilišta UniCath dijalozi. 

Nakon kratkog predstavljanja projekta doc. dr. sc. Kristine Vujica te pozdrava prorektora za kvalitetu prof. dr. sc. Ante Crnčevića, dvojica cijenjenih izlagača prof. dr. sc. Danijel Tolvajčić i prof. dr. sc. Stjepan Kušar imali su petnaestominuto izlaganje o temi: Što kršćani misle kad kažu Bog?

Profesor Tolvajčić je istaknuo razliku između onoga što razumijevamo pod bogovima grčkog panteona i onoga što kršćani razumijevaju pod pojmom Bog. Bogovi grčkog ili drugih religijskih tradicija su bića, neizmjerno moćnija od čovjeka, ali bogovi koji su dio ovoga svijeta. Dakle, bića. U kršćanskoj tradiciji Bog nije biće, pa čak ni najsavršenije biće. Prema svetopisamskim izvještajima Bog nije dio svijeta, nije dio cjeline svega što jest. U kršćanskoj tradiciji Bog svemu što jest daje da jest - što je implicira Boga Stvoritelja, no, jednako tako i Boga Uzdržavatelja - koji svemu što jest daje da bude tako dugo dok jest. Također, Bog nije morao stvarati da bi bio Bogom. Ništa od onoga što sadrži svijet Boga ne čini većim niti manjim. Svijet mu ništa ne može pridodati niti oduzeti. 

Kako to valja razumjeti? Temeljeći se na misao Tome Akvinskog Tolvajčić ističe da prvi i temeljni uvid je da bića jesu. Imati ‘esse’, drugim riječima, participirati na bitku, ukazuje razliku od ničega. Kako valja razumjeti to da bića jesu i što to u konačnici implicira? Za Tomu Akvinskog postojanje bića ne implicira iz onoga što ona jesu po svojoj biti. Mi znamo što ptica Feniks jest po svojoj biti, ali to još uvijek ne implicira to da ona postoji. Stoga uzrok postojanja valja tražiti u nećemu izvan bića. Kada idemo u beskonačni regres tražeći uzroke jednih bića u drugima, moramo doći do kraja. Time dolazimo do uzroka postojanja koji sam nije ničim uzrokovan - dolazimo do onoga što svemu daje da jest - a to je Bog. Bića dakle, zaključit će prof. Tolvajčić, ne posjeduju uzrok po sebi samima već ga dobivaju od onoga što jest ‘esse’ po sebi - sam subzistentni bitak. Očito je kako se ovdje radi o tumačenju teističke vjere u Stvoritelja na temelju stvorenoga reda i potpuno u skladu sa Svetim pismom. Kao što je poznato, ideje „Stvoritelja“ i „stvaranja ex nihilo“ nepoznate su grčkoj filozofiji. Riječ je o židovskom religijskom, a ne grčkom filozofijskom pitanju. Stoga, zaključit će prof. Tolvajčić, pojam „esse“ kao i značenje uključeno u njega predstavljaju radikalnu novost koju mi ne nalazimo kod npr. Aristotela niti u grčkoj filozofiji općenito.

Profesor Kušar je započeo svoje izlaganje promišljanjem o tome što Bog nije. Podsjetio nas je na misao Immanuela Kanta koji u svojoj antropologiji objašnjava tri strasti što čovjeka vode kroz život: strast za imanjem, strast za priznanjem i strast za moći. Tri strasti čije sugerirano zadovoljenje Isus odbija prilikom kušnje u pustinji pod cijenu smrti nakon četrdesetodnevnog posta. Koliko god one bile od vitalne važnosti u ljudskom životu, Isus pokazuje da one nisu sve: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’ (Mt 4,4) Drugim riječima, način na koji Bog djeluje neočekivan je s obzirom na ljudska očekivanja i ljudske slike o njemu. On se ne pokazuje kao jamac blagostanja, u konačnici u njega se ne vjeruje da bi se nešto dobilo - valja se odreći tlapnje korisnog Boga. Vjerovati u Boga ne znači vjerovati u Božje postojanje, jer i zli duhovi vjeruju i drhte (Jk 2,19). Vjerovati u njega znači svoju nadu, svoje pouzdanje staviti u ljubav koja je on sam: „Bog je ljubav“, poručuje apostol Ivan. To nam se otkriva u Isusovu životu i postupcima; njegovo predanje Ocu i ljudima pokazuje da je on, Isus Krist, „mjesto“ susreta čovjeka i Boga. Polazeći od njega Bog nam se otkriva kao tro-jedini Bog: „događanje“ ljubavi Oca i Sina i Duha; Bog je u sebi splet relacija i u relaciji prema stvorenju – Stvoritelj, Spasitelj, Posvetitelj. Stvorenje, povijest (Isus Krist) i zajednica (Crkva) iskustvena su mjesta njegova trojstvenoga očitovanja. Utjelovljenje Božje Riječi (Logos) u Isusu potvrđuje da Bog prihvaća našu ljudsku narav i računa sa svime što je ljudsko. Zato je u sakramentu krsta naše osobno ime neraskidivo povezano s Božjim imenom pa je time postavljen temelj i dano usmjerenje našem životu po Isusovoj mjeri. Tu se pokazuje da nam je Bog koristan, ali po svojoj mjeri - za nas.

Nakon navedenih izlaganja uslijedila je rasprava i pitanja koja su sudionici postavljali. Nije na odmet reći da je dvorana ‘bl. Alojzija kard. Stepinca’ bila dupkom puna te da su na susretu sudjelovali maturanti XV. gimnazije i Prve ekonomske škole, brojni studenti i profesori. 

Na temelju pitanja postavljenog u samom naslovu teme Što kršćani misle kad kažu Bog? zaključno možemo reći sljedeće: Duga kršćanska tradicija pokazuje da je kršćanski Bog novost, neočekivano događanje i onaj koji nas se bitno tiče. Takav Bog zahtijeva i naš snažan angažman s uvijek uključivom poniznošću da je on neizreciv i nedokučiv. No, Bog koji daje svemu što jest da jest i koji uzdržava sve što jest tako dugo dok jest je i Bog koji je u Isusu Kristu pokazao puninu svoje ljubavi. Stalo nam je do ispravnog razumijevanja Boga jer ondje gdje je krivo shvaćen Bog ujedno je i krivo shvaćen čovjek i ondje gdje je krivo shvaćen čovjek ujedno je i krivo shvaćen Bog.

Za kraj reakcije jedne od sudionica tribine: 

“Posjet tribini izgledao je kao posjet tvornici čokolade W. Wonke. Nakon toliko teološko-filozofskih poslastica, čovjek se osjeća poput djeteta u naletu hiperaktivnosti i sreće. Trebalo je dobro iskoristiti taj teološko-filozofski sugar crush. Mora se pak napomenuti, za sve one djetinje čitaoce, da se nakon stvarne šećerne bombe treba fizički kretati, čim više tim bolje, a nakon ove filozofsko-teološke poslastice potrebno je čim više kontemplirati, maštati i pisati. (Marina Bucić)

Tekst: doc. dr. sc. Kristina Vujica