Rat, pa tako i njegove neminovne posljedice, zublja je koja ostavlja žive rane u sadašnjosti i ožiljke u budućnosti svakoga naroda koji ga ima priliku iskusiti. Smrt, razaranje, progoni i siromaštvo trajno mijenjaju demografsku sliku: nove granice se povlače i novi režimi se uspostavljaju. Ipak, one istinski razarajuće posljedice ne očituju se samo na onoj vidljivoj, kolektivnoj razini, već čovjeka ranjavaju na fundamentalno dubokoj, osobnoj razini. Iz rata izrođena ogorčenost i mržnja tihe su ubojice i korov koji uništava one koji ostaju nakon uništenja, kada se čini da je sve što je vrijedilo izgubljeno, a sve ono što je moglo biti – zaboravljeno.
Jer ako rat tvori neprihvatljivu prošlost i neshvatljivu sadašnjost, posljedična korupcija srca čovječjega stvara ništavnu budućnost. Tako ono što nikada neće biti postaje bolnijom ranom i većom tragedijom od onoga što je prvotno bilo pa nestalo.

U duhu tog sentimenta, dobro bi bilo upitati se: „Jesmo li se i sami riješili svojih ogorčenosti?“ Ruku na srce, takvo što bilo bi teško iskreno tvrditi. Hrvatska zemlja još uvijek je natopljena suzama majki i krvlju sinova – naša sjećanja još nisu minula, naše rane još nisu zacijelile. Čak i za generacije koje 90-e nisu proživjele ili doživjele, ono što se dogodilo ostalo je tvrdo utisnuto u kolektivnu svijest nacionalnog identiteta i gusto je kao zrak koji se može nožem rezati. Stoga nije neobično kako hrvatski narod promatra na događaje u Ukrajini s prizvukom jezive sjete, kako mu je tamošnja patnja očima daleka a ipak srcu bliska.

Iz toga razloga, dana 11.3.2021. studenti našega Sveučilišta, zajedno sa studentima i profesorima iz cijeloga svijeta sudjelovali su na online susretu podrške studentima Ukrajinskog katoličkog sveučilišta. Mladi ukrajinski studenti su nam kroz zajednički pripremljenu prezentaciju pripovijedali o tome kako su se njihovi životi te životi njihovih sunarodnjaka promijenili od početka ruskoga napada. Većina njih već je u prvim danima uspješno izbjegla na nešto sigurnija područja zapadne Ukrajine ili potražila azil unutar granica susjednih država. Ipak, mnogi od njih imaju prijatelje i članove obitelji koji su zaglavili u ratom pogođenim gradovima iz kojih im se po mogućnosti javljaju s uznemiravajućim porukama i slikama razornog uništenja. Neki od njih izgubili su kontakt sa svojim obiteljima koje su se u trenucima prvotnog napada nalazili u blizini ruskih vojnih ciljeva.
Drugi su pak, zadržavajući suze u očima drhtavim glasom govorili o onima za koje sa sigurnošću znaju da su preminuli. Teško je bilo slušati njihove riječi a ne osjećati određenu količinu divljenja prema hrabrosti i snazi s kojom ljudi tako slični nama pred stotinama ljudi dijele nešto daleko veće od sebe samih.
Njihova otpornost i nada u bolje sutra ne očitava se samo u njihovim riječima, već daleko više i u njihovim djelima. Pišući pisma ohrabrenja za vojnike na bojišnici, zajedničkom izradom kamuflažnih mreža te mnogim drugim organiziranim akcijama pružaju podršku ne samo onima koji su ostali, već i sami traže svoje uporište i svrhu u ovim olujnim vremenima. U potpunosti je neupitno čovjeku koji sebe naziva razboritim pogledati na rat i pravomoćno ga proglasiti apsolutnim zlom ovoga svijeta i kao takav, ljudsko cikličko vraćanje tom istom u svom temelju je iracionalno i gotovo neshvatljivo.

Ipak, iako je sama moralna priroda rata po sebi poprilično očita, komplicirane geo-političke okolnosti koje ga prethode nisu uvijek tako jasne niti očite. Upravo iz tog razloga kolege s Ukrajinskog katoličkog sveučilišta preporučili su nam nekoliko filmova za koje smatraju da ispravno predstavljaju okolnosti koje su dovele do izbijanja ratnog sukoba te poveznice na informativne izvore za koje smatraju da iskreno i činjenično izvještavaju o događajima na bojišnici, ali i šire.
Nadalje, osim pukog informiranja o ratu i njegovim okolnostima, pozvali su nas na molitvu i djelovanje. Naglašavaju kako je od veće važnosti donirati osnovne potrepštine kao što je hrana i odjeća nego novac, no ako se odlučimo na novčanu donaciju, da to ne činimo ako se prvotno dobro ne informiramo o organizaciji kojoj novac uplaćujemo. Osim materijalnih dobara, ako znamo za konkretne izbjeglice u našemu gradu, možemo volontirati u prihvatnim centrima, pomoći im s jezikom i olakšati im prilagodbu na već dovoljno tešku situaciju. U konačnici, pomoći i iskazati milosrđe onima koji su u potrebi uistinu nadilazi puku činjenicu toga da smo i sami to proživjeli, ta potreba je puno veća i dublja od toga. Mt 5,43-48 postavlja pitanje: „Jer ako ljubite samo one koji vas ljube, kakva li vam plaća?“
Daleko od toga da smo identični onima koje Isus opominje te da između nas i Ukrajinaca postoji mržnja koju je potrebno iskorijeniti. Ipak, činjenica da nam je ljubiti i one koji nas mrze implicira da smo dužni toliko toga čak i onima kojima ništa nismo dužni. U protivnome u čovjeku se rađa indiferentnost koja često biva nespomenuta iako zna stajati rame uz rame čistom prijeziru. Ako se grijeh utjelovljuje djelom i propustom, zlo se događa i onda kada dobri ljudi ne čine ništa. Iz toga razloga, ako već iz nijednog drugog, djelujmo kako bi pomogli svojoj braći i sestrama, posvetimo svoje srce za Ukrajinu te molimo da će svjetlo istine obasjati njihovu budućnost.