Održani treći "UniCath dijalozi" na našem Sveučilištu

U srijedu, 25. veljače 2026. godine, u dvorani „Blaženi Alojzije kard. Stepinac“, održana je treća u nizu teoloških tribina „Duhovnost u vrijeme digitalnog propovijedanja“. Tribinu je vodio doc. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo u organizaciji dr. sc. Kristine Vujice, a uz profesore i studente HKS-a, sudjelovali su i učenici I. ekonomske gimnazije i XV. Gimnazije iz Zagreba.

Nakon pozdrava sudionika i kratkog uvoda u temu, riječ je predana prvom izlagaču, izv. prof. dr. sc. Anti Mikiću, profesoru na Sveučilišnom odjelu za komunikologiju te novinaru i uredniku internetskog portala bitno.net, koji je započeo svoje izlaganje tematskim naslovom "(Ne)prikladnost cyber prostora za naviještanje Evanđelja". U svojem se predavanju prof. Mikić osvrnuo na osnove utjecaja medija u komunikaciji uopće (govoreći kako digitalni mediji utječu na bit same poruke koja se prenosi te promjene u komunikaciji koje oblikuju društvo i načine razmišljanja, izražavanja i provođenja vremena) i zatim to povezao sa samom Crkvom i evangelizacijom danas. 

Naime, kao što profesor Mikić tvrdi, Crkva je na početku optimistično gledala na razvoj interneta — što je, inače, u suprotnosti s povijesnim reakcijama Crkve na većinu tehnoloških napredaka i, posljedično, društvenih promjena — opravdano željom Crkvene univerzalnosti, odnosno jedinstva katoličanstva, ali se ta „naivnost“ ubrzo rasplinjava i uviđaju se mnogi problemi i opasnosti koje prate ovu tehnologiju, pogotovo u ozračju relativizma postmoderne. Ti se problemi ogledavaju primarno u utjecaju samog interneta (medija) na Crkvu i njezinu sposobnost širenja istinskog Evanđelja sredstvima koje internet sam pruža. Štoviše, kao što profesor Mikić i napominje, ove zapreke proizlaze iz dvije glavne zablude koje vladaju kada se raspravlja o ovakvim temama, a to su: 1. „Mediji su samo sredstva komunikacije.“ i 2. „Mediji su neutralni u odnosu na sadržaj.“. Kao što i poznati aforizam "medij je poruka" filozofa McLuhana i potvrđuje, ove dvije navedene tvrdnje ne mogu nikako biti točnima. Prema tome, sam medij interneta i povezana „cyberkultura“ otežavaju širenju potpune Riječi, a to je zbog njenih mnogih nepovoljnih karakteristika: horizontalnost odnosa (izostanak hijerarhije), prisutnost algoritama koji diktiraju međuljudske interakcije, istost izražavanih mišljenja neke internetske zajednice („echo chamber“), egocentričnost iskustva (drugi služe samo kako bi potvrdili moje „JA“) te mobilnost i izbornost (prelako izbjegavanje „sukoba“ i „problematičnih odnosa“ umjesto tolerancije i prilagodbe).

Cjelokupnost opisanog, paradoksalno, dovodi do još veće usamljenosti pojedinca i samo iluzije povezanosti zajednice, gdje iste, zapravo, nema. Zajednica se razbija i stvara se „društvo spektakla“ i isprazni „beskrajni sadržaji“, što dovodi do senzacionalizmom i borbom za pozornošću izazvane fragmentacije i stavljanja emocija umjesto istine i autentičnosti na prvo mjesto — a sve navedeno, naravno, nekompatibilno je s Evanđeljem — odnosno, individualizam je najvažniji, a istina subjektivna: duhovno se svodi na „self-help“ tehniku postizanja osobnog zadovoljstva, a „religion online“, tj. dopuna vjerskog iskustva, postaje „online religion“ — površnim surogatom vjere i duhovnosti.

Profesor Mikić svoje izlaganje završio je zaključkom kako, unatoč svim navedenim poteškoćama, Crkva mora sudjelovati i biti prisutna online te se prilagoditi jer joj je dužnost usmjeravati vjernike na koje „naiđe“ prema „fizičkom“ susretu i stvarnom zajedništvu, koje se ne može postići iza ekrana.

Izlaganje je nastavio izv. prof. dr. sc. Richard Pavlić, profesor na Sveučilišnoj katedri za teologiju, župnik i teolog-dogmatičar. U raspravi naslovljenoj „Opasnosti 'internetske vjere'“, prof. Pavlić iznio je usporedbe stručnih mišljenja (drugih profesora i stručnjaka te pape Lava XIV.), ali i vlastitih iskustava te rezultate anketa studenata i župljana. U posljednje navedenom, ukazuje na ambivalentnost i napetost mišljenja izraženih kao odgovore na postavljena pitanja (pitanja koja apeliraju na problematiku sličnu onoj dotaknutoj u tekstu iznad). Zatim, profesor nastavlja s problematiziranjem digitalne iluzije blizine („zajedništva“), koja se temelji na „konzumiranju“ duhovnosti i općenitoj pasivizaciji interakcije — prave prisutnosti i dvostrane interakcije nema. 'Internetskom vjerom' može se postignuti samo intelektualno i emocionalno poimanje vjere, ali ona ostaje neutjelovljena duhom i Crkvom, a cjelokupno iskustvo ostaje samo dojmom — prolazno i krhko. Nadalje, vjera iziskuje "tijelo i zajednicu" (digitalno bi se trebalo prakticirati samo u ekstremnim slučajevima, a ne biti zamjenom fizičkog susreta). Također, profesor Pavlić ukazuje na već spomenutu opasnost privatizacije vjere, tj. upadanja u "echo chamber", stvaranja "svetog ja" i ulaženja u subjektivnost, relativizam i prilagođavanje vjere za vlastite potrebe, a sve to biva mogućim jer izolirana vjera gubi korektivni efekt zajednice. 

Svoje izlaganje prof. Pavlić završio je mišlju kako je plodonosna digitalna duhovnost moguća (i nužna, u neku ruku) i internet je legitimno i važno polje evangelizacije, ali on nikada ne smije biti zamjenom crkvenog života, već samo poticaj na vjeru jer inače bivamo odvučenima od kontemplacije prema stalnoj stimuliranosti, što je "sigurna" atmosfera, ali je i duševno sterilna. Također, potrebno je pronalaženje "sredine" u odnosima među digitalnim medijima, interneta i vjere (jer ekstremi vode u herezu) kako bi se uspješno posredovala povezanost vjere i duha — s ekrana u život, prema molitvi i obraćenju te prema zajednici i sakramentima.
Zaključno, troje je učenika srednjih škola (Petra Bubnić, Ana Jukić i Karlo Starčević) izrazilo svoje osvrte i iskustva duhovnog sadržaja u digitalnoj formi. Tribina je zaključena pitanjima publike.

Tekst: Gabrijel Jakovljević (XV. gimnazija-Mioc)

Cijelu tribinu možete pogledati i na: