Čuli smo je toliko puta, ali je (nažalost?) istina koje se valja opetovano prisjetiti: živimo užurbano. Dan prođe brzo, a broj zadataka koji ostaju neobavljeni redovito biva veći nego broj onih koje smo uspješno priveli kraju ili im rješenje barem djelomično naziremo. Ni tjedan ne gmiže, nego se brzo zavrti, tako te se i ne znajući nađemo u istom danu, samo 7 dana kasnije. „Što je već prošao listopad? Svašta!“ I brzina izmjene mjeseci zna nas iznenaditi.

U takvim okolnostima teško nalazimo vremena za potrebne i bitne stvarnosti života.

    • „Ne stignem vježbati, imam toliko toga za učiti“, govorim punih usta žvačući neku visokošećernu tablu.
    • „Ne stignem nazvati kući, stalno se nešto događa“, opravdavam se mami koju nisam nazvao ima već … koliko?
    • „Ej pa di si ti, otkako si otišao na studij, ništa se ne javljaš, jesi dobro?“, pitaju me prijatelji iz škole koji su me željni vidjeti ili mi barem čuti glas.

U svemu tome, kako naći vremena za nešto što bi se zvalo molitva?

Teško.

Jer molitva se ne nameće, ne „laktari“ se za prostor, ne grabi si vrijeme.

Vrijeme joj možebitno lakše prepustimo u trenucima krize, bolesti ili nevolje.

Ali u svakodnevici – budimo iskreni – kotira vrlo nisko na našim prioritetnim ljestvicama.

Bez brige, tako je – barem statistički i barem ugrubo – sa svima: svim različitim skupinama i profilima ljudi.

Kako onda naći vrijeme za molitvu? I kakvu molitvu odabrati?

Prijedlog: krenuti od kratke, a svakodnevne molitve; uzeti nešto što neće zahtijevati puno vremena, a opet će trajati nezanemarivo dugo; nešto što neće biti prezahtjevno tako da kažem „E danas stvarno ne mogu!“, a ujedno neće biti bez ikakve strukture i značaja.

Naći molitvu koja će me na kraju svakoga dana podsjetiti na stalnu Božju prisutnost u mom životu.

Sveti Ignacije Lojolski | izvor: https://bit.ly/3vCiOtr

Sveti Ignacije svojoj je subraći rekao otprilike ovako: Ako je i pojedini dan tako naporan da ništa od onih obaveznih molitava ne stignete izmoliti, ako ne stignete čak ni misu odslaviti, a vi ipak ne propustite molitvu na kraju dana!

O kakvoj se molitvi radi?

Na kraju dana, neposredno prije spavanja ili kojih sat vremena pred polazak u krevet, odvajam par minuta samo za Gospodina.

Ako stvarno želim krenuti od basic razine, neka to bude tek jedna minuta. Ali bolje barem pet. Idealno: deset.

Smirim se, zauzmem položaj tijela koji mi odgovara – u kojem mogu, pa i na kraju dana, biti dovoljno pozoran da ne zaspem, a opet dovoljno fleksibilan da ne budem ukočen ili opterećen.

Nakon što sam se koliko-toliko smirio, polagano učinim znak križa: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Ostanem još koji trenutak u šutnji.

I tada, polagano, prolazim kroz dan što sam ga proživio, kao da je film, a ja ga sada jednostavno prolazim – gledam. Nisu sve scene u filmu jednako bitne. Ima ih trivijalnih, koje mogu bez velikog razmišljanja „premotati“ na FFW-u. A ima ih i značajnih, gdje se nešto znamenito dogodilo. Na tim mjestima se zaustavljam, u najmanju ruku puštam film protjecati normalnom brzinom, a ako je potrebno, usporavam ga kako bih u svojoj mašti primijetio detalje: što sam i koga vidio, kakve su se riječi i zvukovi mogli čuti, je li bio prisutan neki jaki miris kojeg sam mogao osjetiti, ili pak dodir, ako sam mogao nešto dotaknuti. Ostajem pri takvim scenama filma moga dana.

U prvom gledanju filma, zastajem na onim scenama zbog kojih mogu Bogu zahvaliti za proživljeni dan: susreo sam dragog prijatelja i lijepo smo razgovarali; prolazeći ulicom jednostavno sam uživao u lijepome danu – vjetru, drveću što se prelijeva u jesenskim bojama svoga lišća, pjevu ptica; možda se nešto drugo značajno – makar bilo i maleno – dogodilo a za što mogu reći Bogu hvala.

Ponovno prolazim film svoga dana, i ovaj puta gledam na one stvari koje sam u njemu učinio dobro. Kao i kod hvale, dovoljno je zaustaviti se na dva do tri takva događaja: seminarski rad koji sam imao predati do kraja tjedna zgotovio sam već danas, to je dobro; prijatelj me pitao za razgovor i ja sam odvojio vrijeme za njega i pažljivo ga poslušao; otišao sam danas na tjelovježbu, kako mi je i bilo na rasporedu, premda i nisam imao najveće volje.

Još jedanput prolazim film svoga dana, te promatram one događaje gdje i nisam bio na visini zadatka ili gdje sam krivo postupio ili reagirao: svog prijatelja nisam saslušao, nego sam se počeo s njime svađati; uskoro imam ispit, a ja uporno odgađam učenje baveći se umjesto toga kojekakvim tricama; za tjelovježbu mi je danas bilo lijeno odvojiti vrijeme. Za takve današnje momente molim Božje oproštenje i milost da od sutra počnem činiti drugačije.

Privodim sada molitvu kraju: sa svime proživljenim u ovom danu dolazim pred Gospodina i izričem mu jedan Oče naš.

Bog je prisutan u svim stvorenjima | izvor: https://bit.ly/3b0be2n

Primjećujem: Bog je bio prisutan u cijelom ovom danu. Bog je prisutan u svemu.

Zaključujem molitvu čineći znak križa: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Amen.