Križ čvrsto stoji
„Stat crux dum volvitur orbis“ – „Križ stoji čvrsto, kao što se i svijet mijenja“ misli su sv. Bernarda iz Clairvauxa koje na poseban način nalaze svoj odjek na današnji dan.
U neumitnosti promjena života koje nas ponekad gnječe svojim zahtjevima često se pitamo gdje naći čvrstu točku, gdje naći uporište na kojemu graditi vlastiti život i odnose kako bi i promijena zadobila svoj pravi i puni smisao. U traženju toga uporišta pogled nas kršćana gotov spontano leti spram križa, spram Raspetoga. U tome pogledu ne nalazi se niti želja za samokažnjavnjem, niti nesposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastiti život, niti izričaj bolesnoga duha. Taj se pogled mnogima danas može činiti neprimjerenim i iznova skandaloznim, kako je bio i Isusovim suvremenicima, jer naše svuremeno doba i suvremeno shvaćanje religioznosti kao da želi izbjeći govor i razmišljanje o Kristovom križu i njegovoj važnosti za spasenje i za razumijevanje naše ljudske egzistencije.
Kristov pogled s križa
Naš pogled privlači Bog koji je postao čovjekom i svoju jakost i veličinu pokazao kroz slabost i spremnosti da se odrekne svake moći upravo iz ljubavi sprama svakog čovjeka, bez obzira na njegovo podrijetlo i društveni status. Nije li Krist već u pustinji prebrodio kušnju da vlada cijelim svijetom jasno dajući do znanja da prava moć ima svoje uporište u izvornome odnosu sa Bogom, a ne u onome što se nama čini važnim za ostvarivanjem moći i društvenoga utjecaja. Takvo odbacivanje moći i želje za vladanjem omogućuje Kristu da ostvari odnos povjerenja i povezanosti sa svakim čovjekom kojega susreće prepoznajući njegovu posebnost i potrebe, odnos koji se ne temelji na vladanju, na podcijenjenjivanju, na iskorištavanju. Evanđelja nam jasno pokazuju da je Krist čovjeka gledao „iz visine“ samo kada je bio raspet na križu, kada je dakle pokazao da se moć i trijumf njegove poruke ne nalazi u osveti, u nanošenju boli protivnicima nego u prihvaćanju cijeloga čovječanstva koje obuhvaća svojim raspetim i probodenim rukama.
Kristova patnja na križu razbija logiku začaranoga kruga u kojem mržnja ujedinjuje i najljuće protivnike, logiku u kojoj se žrtvovnje pojedinca koristi za dobrobit pojedinih skupina. Iz njegove patnje Crkva crpi svijest o tome da je čovjek i njegova sloboda u središtu njenoga poslanja i navještaja, a ne različitiu interesi i ciljevi. To se može činiti čudnim kao se vidi da je Krist umro za sve nas. On je umro na križu upravo kako bi razotkrio mehanizam stalnoga ugnjetavanja i žrtvovanja za sebične ciljeve i pokazao nam put kako živjeti takve izazove života.
Naš pogled na Krista raspetoga
Naš je pogled uprt u Krista raspetoga na križu zato jer je Kristov križ izričaj slobode. Krist je imao mogućnost odabira, mogućnost da se izvuće pred izazovima koji su bili pred njime. Ali u svijesti svoga poslanja i svoje slobode u zajedništvu s Ocem on je odabrao patnju kao slobodni čin predanja. Iz te slobode odabira utemeljene na ljubavi otvoren je drugačiji pogled na patnju.
Znadem da je o tome teško govoriti jer znam da svatko od nas ima mnoštvo teških križeva koji ga pritišću. Takav se govor lako može pretvoriti u fraze i biti daleko od stvarnosti, može biti protumačen kao „jeftin“ govor utjehe. Ali Kristov „da“ vlastitoj patnji učino ga je slobodnim za odnos sa Bogom, sa bližnjim i sa samim sobom. Taj „da“ mu je omogućio da iz gubitnika u očima mnoštva i onih koji su bježali od njegova razmišljanja postae onaj koji donosi slobodu i snagu za sve nas. Naša lutanja, naša traženja, nedoumice, nutarnje borbe i suočavanje sa patnjom kroz Kristovu žrtvu obasjana su novim i prodornim svjetlom koje nas ne čupa iz nemira i ne lišava nedoumica, ali koje nas čini sposobnima prepoznati Božju bilizinu i prisutnost i tamo gdje nam se čini da je ne možemo osjetiti i susresti.
I stoga Kristov križ stoji čvrsto kao okosnica oko koje se sve može mijenjati. I zato nas on poziva da svoj život ne gradimo na grčevitom držanju za vlastita uvjerenja i stavove, za vlastite poglede na stvarnost, za vlastito izgrađene ljestvice vrjednota. Jer sve to neće i ne može izdržati nalet stalnih mijena koje se događaju u našem životu i u životu svijeta ako naš pogled nije usmjeren spram naizgled slaboga i samoći i smrti prepuštenoga Krista. Jer pod suprotnim se otkriva i Božja slava i veličina čovjeka. Ta veličina ne bježi od patnje, od slabosti, od traženja, ali u kršćanskome načinu razmišljanja i života vjeruje i znade da Kristov križ ne dopušta da se život pojedinca i zajednice uruši i zatvori u samodopadnost i samozadovoljstvo.
Prof. dr. sc. Željko Tanjić
Rektor