Sveučilišna kapelanija

Da bi vjera zaključila na uskrsnuće, od pomoći će biti ljubav: čineći djela ljubavi, služeći braći ljudima, lakšće ćemo (po)vjerovati. Ali, još bitnije, tj. ono bez čega ne ide: tek kada se osjetimo ljubljenima, uzljubljenima i prihvaćenima, moći ćemo ljubiti. Tek kada dopustimo da nas iskustvo Gospodinove ljubavi zahvati, moći ćemo povjerovati da on živi!

I žene, a kasnije i Petar, pred praznim grobom ostaju iznenađeni i u čuđenju. A kako i ne bi! Bit će potrebni dodatni susreti (i oproštaji) s uskrslim Isusom da upotpune njihovo iskustvo ovog začudnog, ali radosnog događaja: Isus je ustao!

Ovih dana Isusa stalno žele ubiti. Prošli tjedan već su to htjeli učiniti jer je liječio subotom – što je zabranjeno! A onda, kako grozomorni izraz daje uočiti, gledali su još više da ga ubiju – jer da se pravio Bogom nazivajući ga Ocem! Danas ga opet žele smaknuti – jer da huli! A on toga ne čini, već nam govori o nečem prekrasnom – o pobožanstvenjenju – o postajanju sinovima i kćerima Božjim!

Bog nas u našim podvalama raskrinkava, ali blago: otvarajući prostor istine u koji možemo stupiti. On je onaj koji nam ne samo oprašta, nego još i više: on ide prema nama opraštajući nam!

Kada se oko vjere zapletemo u diskusije, pače i svađe, kada se podigne ton i pokuša nešto izvući na čistac, mislim kako si treba hrabro postaviti pitanje: čini li se to iz potrage za istinom, za onom što je ispravnije (što više ljubi!) ili se pak radi o igricama moći – gubimo li ili dobivamo ovim konkretnim događajem?

Isusa već žele ubiti – zbog toga što radi u subotu. A sada još Boga naziva i Ocem: to se uzima za izjednačavanje Isusa s Bogom što je hula i mora se kazniti – ponovno, smrću. Ostaje pitanje: zašto bi neki ljudi – i to ljudi vjere – takvo što (smrt čovjeka) uopće priželjkivali ostvariti?