U ono vrijeme: Petar reče Isusu: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja — i u budućem vijeku život vječni.

A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«

Petrovo mi sve ostavismo i pođosmo za tobom dolazi direktno nakon epizode u kojoj netko pita Isusa što mu je činiti da baštini život vječni. Isus mu odgovara kako, da bi se živjelo više od izvršavanja zapovijedi, je potrebno biti slobodan od posjedovanja: na takav način oslobođen može se njega, Isusa, dobro nasljedovati.

Petar dakle kao da kaže: evo, taj netko ne znamo hoće li sve ostaviti, ali vidi nas – mi smo to već učinili! Ne znam što točno Petar očekuje: pohvalu, ohrabrenje, daljnje upute, neku potvrdu ili garantni listić da će sve biti dobro?

Jer ostaviti znači i riskirati, ne moći se više na to što se ostavilo osloniti. Da, tu je nova vrst slobode, ali i nesigurnost; pokretnost, ali i krhkost, izloženost.

I što tada? Isus ne daje neki jamstveni list, osim ovoga: da će osoba koja se odvaži na pustolovinu nasljedovanja njega ostavivši iza sebe nekoga (nešto, sve?), ono čega se odrekla ponovno zadobiti. Dakako, uz progone – izazove i probleme.

Svojevrsno dakle skakanje po lopočima – ono što je bilo ostavljam, prema novome idem, a ali uz lopoče na koje imam skočiti tu je i magla koja mi onemogućuje da vidim daleko – vidim tek toliko koliko je potrebno da učinim novi korak, tj. skok.