U ono vrijeme: Kad je Isus odlazio, pođu za njim dva slijepca vičući: »Smiluj nam se, Sine Davidov!« A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: »Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!« Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči. A Isus im poprijeti: »Pazite da nitko ne dozna!« Ali oni, izišavši, razniješe glas o njemu po svem onom kraju.

 

 

Pođu za njim dva slijepca…

Kako su pošli za Isusom, a slijepi su?

Čini se da ih njihova sljepoća ne ometa u kretanju.

Ljudi kojima je uskraćena upotreba jednog osjetila često puta razviju oštrinu u drugim osjetilima. Tako ljudi koji ne vide često imaju vrlo izoštren sluh.

Mogao bih možda potegnuti ovo tako daleko i reći da su ova dvojica gotovo ispunjenje onoga što smo sisreli jučer u evanđelju: da je za odnos s Bogom i ljudima bitno slušati, tj. čuti!

Ali i bez takvog navlačenja, mislim da se može reći ovo:

    • Vjera svakako poznaje momente prosvjetljenja – sjajnoga svjetla koje probija u naš život i omogućuje nam vidjeti stvari na novi način, rasti, činiti nove korake.
    • Pa ipak, vjera je i te kako kadra koračati i u tami: primijetimo kako Isus kaže ovoj dvojici da im se ono po njihovoj vjeri dogodilo. Dakle, ta je vjera bila na djelu i prije no što im se otvoriše oči. Ta vjera ih je i dovela Isusu. Ona je k tomu bila kadra da im po njoj Isus otvori oči. 

Često se bojimo hoditi u tami:

    • mislimo da ne možemo
    • da će biti preteško,
    • ili ni ne mislimo, već se jednostavno prepustimo strahu da nama zavlada.

A vjera je kadra i nedostatke pretvoriti u prednosti, i omogućiti nam da hodimo.

Pa bilo i u tami.