U ono vrijeme: Dočuo Herod tetrarh sve što se događa te se nađe u nedoumici glede Isusa jer su neki govorili: »Ivan uskrsnu od mrtvih«; drugi: »Pojavio se Ilija«; treći opet: »Ustao je neki od drevnih proroka.« A Herod reče: »Ivanu ja odrubih glavu. Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?« I tražio je priliku da ga vidi.

 

Isusova pojava destabilizira, zna „izuti ljude iz cipela“, tako te se oni nalaze u nedoumici i pitaju se: „Ta tko je ovaj?“

Dogodilo se to i Herodu. Često Heroda promatramo jednodimenzionalno – kao negativca. Pa ipak, današnja evanđeoska riječ baca na njega pokoje zrno svjetla. Čini mi se da nas Herod danas potiče dvostruko:

  1. Zainteresiranost za Isusa: nije siguran tko je on, nema odgovore i može si to priznati, ne zataškava dvojbu i pitanja koja se u njemu rađaju.
  2. „Tražio je priliku da ga vidi.“ Herod ne zna, ali traži, ne odustaje.

Kako je sa mnom? Ne čini li mi se da Isusa pokatkad kao da i predobro poznajem? Može li me Herod poučiti jednom dobrom i zdravom stanju zbunjenosti glede tog neobičnog gospodina? Ako ne uvijek, a ono barem ponekad?