U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.

Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.

A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.«

izvor: https://bit.ly/3oDqSIo

A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili…

Što je Isusu toliko stalo braniti učenicima da ne kazuju, da ne razglašuju o dobru što im čini?

Što bi bilo krivo u tome da kažu: Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti?

Ništa ne bi krivo rekli.

Nije da Isus ne želi da to drugima govore jer ne želi imati dodatnoga posla kad nahrupe svi oni koji će također željeti okusiti njegova dobročinstva.

Nego, trebat će pričekati sljedeće, osmo poglavlje Markovog evanđelja, tj. izdurati sve do križa i kraja Markovog pisanja (kada u šesnaestome poglavlju žene u strahu bježe od praznoga groba) kako bi se zadobila cjelovita slika: Isus, taj čovjek što djeluje u sili i snazi Božjoj, Mesija je na način križa i patnje. U Markovom evanđelju Isus nas naposljetku ne spašava svojom silinom i moći, nego upravo – i to je Markov paradoks! – svojom nemoći, ispruženim rukama i u kriku graknutoj boli na drvu križa!

E, pa ti sada idi i to razglašuj…