U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

 

James B. Janknegt, The Visitation | izvor: https://bit.ly/3shS9Tf

 

Radost koja se dijeli, umnaža se!

Marija, nalazeći se u jednoj mješavini osjećajâ radosti, straha, strepnje i uzbuđenosti, hita svojoj rođakinji.

Kao što je anđeo pozdravljajući Mariju sa sobom nosio poruku radosti – Raduj se, ti koja se napunjaš milošću – tako sada ona, jer je radost primila, istu može podijeliti Elizabeti.

Stoga je sada umjesto anđela Marija ta koja „bane“ Elizabeti i pozdravlja ju!

I kao i u njenom domu, Elizabetina kuća se napunja milošću i radošću: svjedoci tome su sâme Elizabetine riječi, tj. Ivanovo igranje u njenoj utrobi.

 

Jesam li imao takvo iskustvo: da me radost, koju sam nenadano primio, učinila glasnikom te iste radosti drugima, tako te se sam bio sposoban istu širiti i umnažati?

Nije li to lijep osjećaj, biti glasnikom radosti?