U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Došao mi prijatelj s puta te nemam što staviti preda nj.’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem …’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.«

»I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se.«

»A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.«

Današnje evanđelje usko se nadovezuje na jučerašnje. A jučer nas je Isus naučio molitvu Ocu, nama poznatu. Taj Otac je dobar i dobrim darima daruje svoju djecu.

Koji je to osobito dobar dar kojeg nam Otac daje?

Duh Sveti.

A daje nam ga da bismo mogli ništa drugo nego – živjeti poput njegovog Sina!

Kada svoje molitve upućujemo takvom Ocu, dopuštamo mu da nas nježno uzme za ruku i polagano vodi. Tada primjećujemo kako se i naše molbe postupno mijenjaju: više ne molimo strahujuć da nećemo imati (dovoljno), ne molimo takoreći iz vlastite ugroženosti. Ako se ipak radi o nekoj ugroženosti, onda će to biti ona u kojoj strepimo hoće li se Božji projekt ljubavi – prema nama i svakome čovjeku – i dalje moći vršiti. Strepimo hoće li mu i dalje biti otvorena vrata. Do njega nam je kao Očevoj djeci stalo, i boljelo bi nas kada bi se Božjoj stvari – ljubavi za svakoga čovjeka – potpunoma zatvorila vrata.

Osobe koje su se „izvještile“ u Isusovom stilu molitve mole za to – da žive u Duhu kojeg im Otac daje.

Ili, rekavši to sadašnjim rječnikom, da žive Isusovim stilom života.