Jedne je subote naučavao Isus u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga.

Nadstojnik sinagoge — ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio — govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotni!« Odgovori mu Gospodin: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotni?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio.

 

Jacques Joseph Tissot, La femme malade depuis dix-huit ans | izvor: https://bit.ly/3plD1ms

 

Nadstojnik sinagoge ozlovoljen je što je Isus u subotu izliječio ovu ženu. Ne smije se liječiti u subotu!

A Isus je ražalošćen takvom licemjernom ozlovoljenošću: jer, kako da nam se srce ne slomi (tadašnji biblijski čovjek bi rekao kako da mi se utroba ne pokrene) kada ugledam ovu ženu koja toliko godina pati, koju je bolest doslovce pognula i koja ne može živjeti uspravno? Kako da pred tim ostanem ravnodušan, pogotovu kada znam da se i zbog puno lakšeg razloga krši – o taj sveti i na sva usta branjeni – sveti subotnji dan?

 

Svi su se protivnici Isusovi na njegove riječi postidjeli.

A sav se narod radovao zbog njegove proslave, zbog toga što je ova žena bila oslobođena bolesti koja ju je tako dugo i na takav način bila mučila.

 

Je li mi se ikada dogodilo da se posramim zbog svojih stavova, jednom kada sam uvidio da sam zbog njih svoj bratski pogled prema čovjeku unakazio do mjere licemjerja? Jesam li ikada bio postiđen zbog spoznaje kako je moj pogled prema bratu čovjeku bio leden i nezainteresiran?

 

A jesam li ikada imao iskustvo iznenadne erupcije radosti, jer se mojem bližnjem stanje značajno poboljšalo? Je li me tuđa sreća učinila sretnim, možda i sretnijim nego neka, samo moja, radost? Jesam li mogao u tim trenucima dati slavu Bogu jer je moj bližnji od nečega bio oslobođen?

 

Koliko puta znamo lomiti ljude jer tobože držimo do svetosti nekog Božjeg zakona ili zapovijedi, opravdavajući se da bismo inače zapovijed relativizirali i zakon pogazili?

 

A zapravo, to su prilike u kojima bismo se trebali radovati kada u njima Bog zahvati i čovjeka – našeg brata – oslobodi!

 

To jest, jesam li kadar uvidjeti kako me Isusovo činjenje žurno poziva da i ja činim tako: da crpeći od Božje ljubavi koju primam brata čovjeka stavljam u središte svoje pozornosti i pomažem mu?

 

Da ga liječim, pa makar bilo i u dan subotnji?